Jesu li ovi Bošnjaci uistinu potomci neandertalaca? (2. dio)

Pin It

Related image

U jednoj od svojih glupih priča “akademik”, “filozof”, “historičar” etc. etc. etc., Muhamed “Tunjo” Filipović, kojega u luđačkom fantaziranju jedino šije srbijanski psihopat Jovan Deretić (koji uz ostalo kaže i ovo: “Svi Srbi nisu Sloveni, ali su svi Sloveni Srbi”), tumači svojim “Bošnjacima” zašto je toliko njih po dolazku Turaka s katoličke vjere prešlo na islam, pa uz ostale gluparije kaže da su za to postojala dva važna faktora.

Kao prvi da je prije dolazka osmanlija u Bosni postojala Bosanska Crkva nad kojom su katolički svećenici i franjevački redovnici izvršili nasilje tako da su posliednji kraljevi Stjepan Tomaš i njegov sin Stjepan Tomašević nasilno prešli na katolicizam.

Drugi faktor da je što su Turci sa sobom u Bosnu donieli  ne samo novu vjeru nego i jednu novu kulturu i civilizaciju i počeli Bosnu razvijati, gradeći gradove, medrese, biblioteke, džamije itd. itd. 

“Kultura i civilizacija” koju su Turci sa sobom donieli u Europu bila je nabijanje na kolac i podizanje ”kula sazidanih od ljudskih lubanja - “Ćele kula”.  

A osim džamija, jedino što su Turci kroz 400 godina svoje vladavine u Bosni i Hercegovini izgradili su ona dva mosta; onaj što ga je neki Turčin izgradio preko Neretve u Mostaru i onaj što ga je poturčeni srbski kaluđer Bajo Nenadić, a.k.a. “Mehmed Paša Sokolović” izgradio u Višegradu kako bi iz Srbije što lakše mogao dovoditi svoje rođake u hrvatsku Bosnu i Hercegovinu. Svatko tko imalo pozna poviest  znade da do Austrijske okupacije 1878. godine u Bosni osim uzkih prašnjavih konjskih drumova nisu postojale nikakve druge prometnice. 

Prvu željezničku prugu kroz Bosnu počela je graditi Austrougarska monarhija poslie okupacije Bosne 1878. godine. (Šest godina ranijeTurska carevina, koja je već tada bila na smrtnoj postelji, počela je graditi nekakvu prugu između Banja Luke i Dobrljina nu tom “prugom” nikada nije prošao vlak, jer ga Turci nisu imali.

Uz te gluposti, ovi  i ovakvi nadri-povjesničari bosanskim i hercegovačkim muslimanima tumače kako je njihova današnja “država” legitimna nasliednica nekadašnjeg Bosanskog kraljevstva i da su oni izravni potomci naroda toga kraljevstva, ali osim ondje gdje tumače da su postali od neandertalaca izbjegavaju objasniti tko su bili ti kraljevi i tko je bio taj narod koji je do dolazka Turaka živio u tome kraljevstvu.

Današnji Bošnjaci, koji su kao i ovi njihovi “prosvjetitelji”, tiekom vremena podpuno izgubili svoju nacionalnu orientaciju i stali na pola puta, jer im nije jasno tko su bili njihovi predci, trebaju znati ono što je bosanski kralj Stjepan Tvrtko Kotromanić rekao u svom govoru 10. travnja 1377. godine:

“....Jedini sam vladar poslie izumrieća hrvatske narodne dinastije u čijim žilama teče hrvatska krv i koji je pod svojim žezlom okupio većinu Hrvata.

Da bih oslobodio i donju Hrvatsku od tuđina, pokrenuh veliki hrvatski oslobodilački ustanak s braćom Horvatima i Ivanom od Paližne i njegovim crnim vitezovima, da tako Hrvatsko kralljevstvo bude cjelovito od Jadrana pa do Drave i Drine....”

Ali kako izgleda za današnje Bošnjake to je dio neke maglovite prošlosti, jer za njih poviest Bosne i Hercegovine počinje tek s dolazkom Turaka. 

Ali i taj dio “njihove historije” oni okreću naglavce. Za sve njihove nevolje za koje su radi te njihove dezorientacije najviše sami krivi, oni ne samo da uvijek krive druge, nego, kao nitko drugi na svietu, krive one koji su ih uvijek branili i spašavali od genocida, a bratime se s onima koji ih žele izbrisati s lica zemlje.  

Pa, kako nam ono reče njihov gradonačelnik Sarajeva Muhamed Kreševljaković u Torontu 1992. prije početka rata u Bosni : “Mi bolan sa Srbima nemamo nikakvih problema. Ako se neki problem pojavi, mi odemo na kahvu i sve to riješimo.”

A evo nekoliko primjera kako su Srbi i prije ovoga prošloga rata, prije novoga pokolja u Priedoru, Manjači, Srebrenici i drugdje, riešavali probleme s bosanskim i hercegovačkim muslimanima:

Crnogorski partizani slave badnjak

Što će turska vjera među nama, 

Da čistimo zemlju od nečisti,

Nekršću se gore usmrđeše,

Ko ne misli na Koran pljunuti,

Neka bježi glavom bez obzira!”  (Gorski Vijenac) 

“Subota je, 6. I. 1945., badnji dan. Za nas Crnogorce nalaganje badnjaka ima svoj poseban značaj, simbol je uspomene na istragu poturica 1707. godine. Taj događaj se zbio baš na badnji dan. U sumrak , u prisustvu najvećih rukovodilaca Crne Gore, svečano je naložen badnjak, koji je donijela četa boraca iz Bajića.” (Partizanski pukovnik Janko Lopičić u svom “Ratnom dnevniku”)

U istom d nevniku Lopičić piše : “25. XI. 1942. pre spavanja svi ukućani postrojeni  i okrenuti istoku (a tako je i pre ručka i večere) čitaju, to jest, izdeklamuju očenaš i krste se. To činim i ja jer mi je ovo korisno u ovoj situaciji da bih Srbe uvjerio da nijesam “Balija”.  

Isti ovaj Lopičić u tom svom dnevniku opisuje kako su Titini partizani 1944. i 1945., u okolici Kupresa, Livna i Duvna, likvidirali sve one koji su umjesto  “četristo četrdeset četiri čavke sjede na četristo četrdeset četiri čuke, izgovarali, ćetristo ćetrdeset ćetiri ćavke sjede na ćetristo ćetrdeset ćetiri ćuke”.

Evo jedan izsječak iz krvave bilance četničkog divljanja u Bosni i Hercegovini, koje je  u članku “Die Gehemnisse der Ravna Gora” opisao dr. Teodor Uzorinac. Članak je objavljen u novinama “Neue Ordnung” 14. svibnja 1944. godine:

“Zimi 1941.- 42.  u Foči i Goraždu ubijeno je prema izjavi četničkoga mjesnog zapovjednika Sergija Mihajlovića, okruglo 5.000 muslimana.

O Božiću 1941. upalo je 30 četnika u kuću katoličkih časnih sestara u Goraždu, gdje su našli četiri redovnice, silovali ih, zaklali i bacili u Drinu.

Sredinom siječnja 1943. major Pavle Djurišić izveo je u kotaru Bijelo Polje “akciju čišćenja” pri kojoj je zapaljeno 49 sela, nekoliko tisuća muslimana, mahom kućne čeljadi, ubijeno i oko 2.000 vagona životnih namirnica i stočne hrane oteto.

U vremenskom razmaku između 2. i 6.veljače 1942. godine izvršeni su prepadi na 172 muslimanska naselja u kotarevima Plevlje i Priboj. Tom prilikom umoreno je 4.200 muslimana. Tijekom ovih sustavno pripremljenih akcija odigrao se čuveni jutarnji pokolj u Kasindolu kada su seoski domaćini bili iznenađeni pri molitvi iu džamiji i na zvierski način izmrcvareni.

Tom je prilikom u selu Poljanić silovano deset muslimanskih djevojaka između 16 i 17 godina starosti. Tim su sirotam razularene horde nakon izvršenog obezčašćenja kolcima probole spolne organe i tako ih usmrtile.

Hadžiji Džaferu Begoviću četnici su s glave ogulili kožu i priliepili cedulju s nadpisom “Muslimanka s velom”, pa su ga tako izmrcvarenog vodali sa sobom da im razveseljava družtvo. 

U jednom selu su naslagali 40 muslimanskih lješeva jedan preko drugog i prikačili cedulju “Turska Džamija” i s te grozne građevine obavljali nuždu. 

Malo drukčije su se u to vrieme izrugivali vjerskim svetinjama muslimana u Beogradu, gdje je, recimo, poznata mehana “Balalajka” pretvorena u “Bataldžamiju”.

Stotine provjerenih slučajeva pljačke, paleži čitavih sela, masovnih obojstava i silovanja od strane četnika desile su se  za vrieme talijanske okupacije”, završava dr. Uzorinac.

Pred sudom gdje je osuđen od okupatora na 5 smrtnih kazni i 105 godina robije, a završio na vješalima, Ibrahim Kolonić je rekao sliedeće: “Vaš je najglavniji plan da uništite i iztriebite nas Hrvate, bez obzira da li je netko od nas kriv ili nije. U svojoj bjesomučnoj hajci na Hrvatsku i Hrvate vi ne birate sredstva kojima će te nas uništiti.  To ste radili jučer, to radite danas, ali to nećete raditi sutra jer će doći određeno vrieme kada vas zbog ovih vaših nedjela više neće biti. Doći će vam kraj.

Hrvatska je ono što vama smeta i što vam bode oči.  Vi mislite da ste pobjedili Hrvatsku i nas i da Hrvatske više neće biti, ali znajte da će ona opet postojati još snažnija i još liepša, jer ona živi u nama. To jamče grobovi koje sijete diljem Hrvatske, za koje ćete vi odgovarati samo njoj. Živjela Nezavisna Država Hrvatska!”

(Dugogodišnji robijaš Safet Jaskić - u knjizi “Srbokomunistički zločin nad Bosnom”)

Ibrahim Kolonić, Osman Kulenović, Ismet Muftić, Muhamed Hromić, Avdaga Hasić, Idriz Delić,Tahir Alagić i tisuće i tisuće drugih Hrvata islamske vjere, koji nisu patili od kompleksa najzamršenijeg nesretnika koji je do jučer bio ono što je kasnije želio zaboraviti, lude koja je zabezeknuta stala na pola puta, s nejasnim osjećajem stida zbog svoga porjekla, mogli su kao pravi domoljubi i heroji u posliednjim trenutcima života, uzdignute glave i bez ikakva straha poći u vječnost. 

Neka im je vječni rahmet!

A za ovakove kao što su te Selimovićeve izgubljene lude William Sheakspeare je jednom rekao:  “A coward dies a thousand times before his death, but the valiant taste of death but once. ( Kukavica prije svoje smrti umire tisuću puta, a hrabri smrt okuse samo jednom). 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen