Naš hrvatski jal i nehaj 2.dio

Pin It

I poslie smrti Ustaša - Spomenik na grobu Jure Sertića 

Ipak, zahvaljujući tim pamfletima i nizu drugih podhvata hrvatska diaspora je uspjela do te mjere da je do 80ih godina, ne samo svaki učeniji Kanađanin, nego i svaki Indijanac znao tko su Hrvati i za što se oni bore.

Tome svjedoči jedan događaj koji se dogodio kada smo u Torontu pred ontarijskim parlamentom i američkim konzulatom masovno demonstrirali protiv srbokomunističkog udara na hrvatski jezik i pravopis. Iako sam ga već jednom opisao vjerujem da je dosta zanimljiv da ga i ovdje spomenem. 

Uz množtvo hrvatskih zastava primjetio sam i albanske, ukrajinske, makedonske, slovačke i neke druge. Ali za oko mi je zapela jedna na kojoj je bila otisnuta slika indijanskoga poglavice s onom poznatom velikom perjanicom. 

Prišao sam Indijancu koji je mahao tom zastavom i upitam ga što on tu radi, a on mi bez imalo sustezanja odgovori: “Došao sam pomoći mojim hrvatskim prijateljima čiji narod je zarobljen i ponižen kao i moj narod!”

Na žalost, danas nam je svima jasno da mi nismo na tim demonstracijama trebali zebsti za ovakvu Hrvatsku kakva je danas. Za Hrvatsku u kojoj ni jedna državna institucija nije hrvatska, a još manje za taj ogavni Karadžićev “srpsko-hrvatski” koji se i danas u njoj rabi kao službeni pravopis.

Razdijeljnost i frakcionaštvo nije bio samo problem hrvatske emigracije, imali su ga svi narodi. To je ono što se zove politički pluralizam, teorija koja kaže da u demokratskom sustavu na političku moć nemaju pravo samo jedna ili dvie grupe, nego sve političke grupacije. Stoga, u svakom slobodnom družtvu neizbježiva je pojava političkog frakcionaštva koja uviek sa sobom donosi više zla nego dobra, posebno u malim narodnim  zajednicama kao što je naša. 

Za života Poglavnika dr. Ante Pavelića hrvatska državotvorna emigracija bila je u velikoj mjeri složna u borbi za oslobođenje hrvatskog naroda. Ali ni u Argentini, gdje se u prvim poslieratnim godinama našao najveći broj hrvatskih izbjeglica, među kojima je bio i najveći broj intelektualaca, do polovice pedesetih godina nisu postojale veće političke organizacije i pokreti. 

Kada govorim o hrvatskim političkim organizacijama onda mislim samo na one koje su uistinu bile hrvatske domoljubne udruge koje su se borile za oslobođenje Hrvatske, a ne na one koje su bile hrvatske samo po imenu.

Postojale neke manje kao Hrvatska Republikanska Stranka, koju je 1951. s malim brojem svojih pristaša u Argentini osnovao bivši zapovjednik Ustaške mladeži dr. Ivan Oršanić. Ali ta stranka je zauvijek ostala malobrojna i neefikasna.

Poslie njegove smrti za predsjednika stranke izabran je dr. Ivo Korsky.

Poslie pobune protiv navodnih pregovaranja Poglavnika Pavelića s srbijanskim političkim prvakom Milanom Stojadinovićem, general Vjekoslav Luburić je 1955. godine u Španjolskoj osnovao Hrvatski narodni Odpor s jasnim stavom - “Rušiti svaku Jugoslaviju! Rušiti je s Amerikancima i Rusima, s komunistima, nekomunistima i antikomunistima! Rušiti je sa svakim tko ju hoće rušiti! Rušiti je dijalektikom pera, rieči i dinamita, ali ju rušiti! Jer ako ijedna državna tvorevina na ovom svietu nema pravo postojati onda je to samo i jedino Jugoslavija!” 

Tek 8. lipnja 1956. godine dr. Ante Pavelić je s grupom preživjelih visokih dužnostnika u NDH u kojoj su bili: dr. Džaferbeg Kulenović, dr. Vjekoslav Vrančić, ing. Ivica Frković, Josip Marković, Stjepan, “Šćepa” Barbarić (bivši logornik u Sarajevu), njegova braća ustaški bojnik Jakov Barbarić i dr. Miljenko Barbarić i drugi, te grupa tzv. desnog krila HSS-e:  Stjepan Hefer, Ivo šarinić, Stipe Matijević i Ivan Kordić.

Poslie osnutka HOP-a u Argentini, dr. Pavelić se pod tuđim imenom i krivim dokumentima uputio na osnivanje područnih organizacija novo osnovanog Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta u Sjevernoj Americi. Bio je obučen u fratarski habit, a na njegovoj putovnici je pisalo da se zove fra Ante Čuvalo. 

Tako prerušen je u Kanadu (u Hamilton) došao kod Jure Sertića, bivšeg hrvatskog branitelja iz Saborskoga u Liki, koji mu je za vrieme skrivanja u Austriji odmah poslie završetka rata, bio neka vrsta tjelesne straže, kuhar, teklić itd. 

Jure Sertić bio je do 1941. jedan od tisuća onih običnih poštenih ličkih seljaka koji su bili prisiljeni ustati braniti gole živote svojih obitelji najprije od četnika Mane Rokvića, a onda  od Titinih crvenih bandi sastavljenih od istih tih Rokvićevih i drugih četnika koji su preko noći zamienili svoje krvave kokarde za isto tako krvave petoroge zviezde.

U to vrieme stric Jure, kako smo ga svi zvali, imao je malu kćerkicu Marijanu (danas prof. Marijana Ćosić). Kada je Poglavnik onako prerušen u fratarski habit došao u trošnu kućicu strica Jure, mala Marijana je zurila u njega i nakon izvjesnog vremena prišla k njemu i rekla: “Velečasni, vi sav izgledate ka’ naš Poglavnik!”

Poglavnik se samo nasmijao i rekao: “Draga moja divojčice ima puno ljudi sličnih jednih drugima.”  Ovu priču sam puno puta čuo iz usta pokojnog strica Jure, same Marijane i ostalih članova njegove obitelji.

Trzavice poslie Poglavnikove smrti

Poslie ove Poglavnikove “posjete”, u Sjevernoj Americi i Europi osnovana su krila Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta; u Kanadi Ujedinjeni Kanadski Hrvati, u Americi je obnovljena organizacija Hrvatski Domobran, u Zapadnoj Njemačkoj Ujedinjeni Hrvati Njemačke itd.  Za vrieme njegova života, uzprkos svim nasrtajima Udbe i njezinih stranih saveznika, sve udruge su uglavnom bile složne, ako ne baš u svemu onda u rušenju komunističke Jugoslavije - svaka na svoj način.

Ali poslie njegove smrti 28. prosinca 1959., stvari su se naglo promienile. Najveći problem bilo je guranje nesposobnih ljudi na pročelje kako područnih organizacija tako i na samo čelo HOP-a. Među prvim problemima bio je dolazak dra. Stjepana Hefera na čelo HOP-a, kao tobože legitimnog nasliednika Poglavnika. Hefer je bio slabačni patuljak ne samo fizički, nego u svakom pogledu, osoba za koju je malo tko u emigraciji čuo do njegova postavljanja na to visoko mjesto.

Pa kako je on onda mogao doći na mjesto, za koje nije imao baš nikakvih kvalifikacija?

Odmah poslie Poglavnikove smrti, njegova supruga Marija i njegov posliednji ispovjednik fra Branko Marić objavili su Poglavnikovu “oporuku” u kojoj on za svoga nasliednika, vođu preimenovanog Ustaškog Pokreta (HOP-a), imenuje patuljka, mekušca i neustašu Stjepana Hefera. Svakome tko se imalo razumio u politiku bilo je jasno da je izvjesnim krugovima koji su željeli iz pozadine upravljati HOP-om odgovarao čovjek poput Stjepana Hefera s kojim se lako moglo manipulirati.

Nitko osim manjeg broja poštenih, ali slabo upućenih, ljudi i grupe već spomenutih laktaša koji su se ugurali na vodeća mjesta područnih krila HOP-a nije vjerovao u tu oporuku.  Oni pošteni domoljubi koji su u nju vjerovali bili su velikom većinom slabo obrazovani ljudi koji nisu mogli shvatiti da prema svim normalnim pravilima, poglavito pravilima same organizacije,  Poglavnik da je i htio nije mogao nikoga imenovati svoga nasliednika. A onaj tko je imalo poznao njegov politički i revolucionarni duh znao je da on nešto takvoga nikada ne bi učinio. Pa i kada bi se on, tko zna iz kojih razloga, na koncu svoga života tim činom želio poniziti, sigurno je da ne bi izabrao jednu tako nesposobnu osobu kao što je bio Stjepan Hefer.

I, nije dugo trebalo da se na to pobuni većina glavnih utemeljitelja HOP-a; dr. Vjekoslav Vrančić, Josip Marković, braća Barbarići i drugi i osnuju Reorganizirani Hrvatski Oslobodilački Pokret.

Tjelohranitelj dra. Ante Pavelića, ustaški bojnik Jakov Barbarić

U tim vremenima tih za sve nas nelagodnih trzavica, znalo je ponekad biti i smiješnih događaja. Jedan koji nas je toliko nasmijao, prema pričanju bojnika Jakova Barbarića, dogodio u Buenos Airesu.  - Stjepan Hefer je u svom vrtu imao malu mušmulu koja je te godine rodila dosta ploda. Kako bi ubrao nešto tog ploda Hefer se popeo na mušmulu na oko metar ipol visine. Kada je pogledao prema zemlji uhvatio ga je strah i on je počeo vikat i zvati u pomoć. Njegova susjeda Talijanka, metar i pol visoka (i toliko široka), dotrčala je pod mušmulu, primila ga na ruke i spustila na zemlju. Zhvalan što mu je “spasila život”, Hefer je klekao pred Talijanku, sklopio ruke i uzviknuo,“Vi ste moja spasiteljica”. 

“Da takva hrđa vodi ustaše?”, rekao bi na koncu priče bojnik Jakov Barbarić, koji je bio fizički i u svakom drugom pogledu ona prava ljudina iz hercegovačkog krša. 

Njegova druga dva brata pala su u borbama braneći Nezavisnu Državu Hrvatsku; ustaški poručnik Vicko pao je 1943. u obrani Gospića, a Petar kod Lovinca 1945. godine. Jakov je umro 1982. godine u Torontu. Pokopan je u Escanabi u državi Michigan USA, gdje je tada živio njegov najmlađi brat dr. Miljenko. 

Na spomeniku nad njegovim grobom piše  samo - Ustaša Jakov Barbarić - s nama je! 

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen