Dawn Dawns: Neke stvari se nisu promijenile od „oslobođenja“ 45-te

Pin It

Iznervirana sutkinja traži šutnju od oca poginulih branitelja!? Njoj je neprimjereno da otac naglas žali za svoja dva poginula  sina, dva hrvatska heroja. Jednoga  nije mogao niti  pokopati, jer mu do danas tijelo nije našao. Prestrašno! Po njenom mišljenju, taj nesretni  otac dvojice vrijednih sinova, i sam heroj, zbog  čije žrtve im se treba pokloniti cijela Hrvatska, ne bi smio  glasno iskazivati svoju bol. Valjda, kako  ne bi zasmetao nekima, njoj sličnima!?

Zbog razbijanja dvojezične ploče na zgradi Policijske postaje  u Vukovaru,već šest godina,  još 2013. godine, pravosuđe u Hrvatskoj, razvlači  hrvatskog branitelja Marijana Živkovića, 83 godine starog  oca dvojice poginulih branitelja.

Iako ga  je prvostupanjski sud oslobodio, uslijedila je žalba Državnog odvjetništva, pa je predmet  vraćen na početak, tj. na novo suđenje.

Prilikom nasilnog uvođenja dvojezičnosti, branitelji su skidali i razbijali ploče iz revolta prema ćiriličnim napisima. Ćirilica  za Vukovarce, a jednako i za sve ostale hrvatske građane, koji su proživjeli Domovinski rat, predstavlja  simbol jugo-četničke agresije i sveg zla koje je došlo s njima. 

„Ubili su mi dva sina, jednoga četnici, a drugoga JNA“, kaže Marijan Živković.

Nakon događanja oko ćiriličnih ploča, 35 hrvatskih dragovoljaca je osuđeno, ali ne i policajac koji je nepotrebno,  primjenom grube sile, prouzročio da jedan od prosvjednika, Vukovarski branitelj i malodobni dragovoljac Darko Pajičić, ostane bez pola lubanje, pa kasnije i umre zbog posljedica višestrukih  prijeloma kostiju glave. Ni policija ni sud nisu našli ništa spornoga u ovakvom divljačkom postupanju prema Pajičiću,   "Za sve je kriva rakija!" poznata je bešćutna i nemoralna izjava tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ostojića.

Na prošlotjednom ročištu u ponovljenom postupku, pred Općinskim sudom  u Vukovaru, sutkinja je najprije inzistirala na dodatnim obrazloženjima  liječnice, vještakinje. Bilo je mučno slušati kako, baš kao kakvu bedastu balavicu, upravo izluđuje ovu mladu ženu, zbog njenog stručnog nalaza o (ne)ubrojivosti okrivljenog Živkovića, zahtijevajući da ova, po tko zna koji put ponavlja svoj stav, zamjerajući joj izraze koje je pri tom upotrijebila i tražeći dodatna pojašnjenja.

I svakom laiku je  bilo potpuno  jasno da  je dotična vještakinja zaključila kako je  Živković, u trenutku razbijanja ploče bio neubrojiv  i  temeljem toga je  oslobođen krivnje u prethodnom postupku. Očito je zato njen nalaz trebalo srušiti. 

Poznati odvjetnik  Željko Olujić, komentirao je ovaj slučaj rekavši:  „G. Živković je pred sudom već punih 6 godina, već samim time je on maltretiran, a da ne govorim o ovakvom nekorektnom držanju i ponašanju sutkinje u sudnici u odnosu na njega – to prelazi svaku mjeru moralnosti.“

Nakon tog mučnog natezanja, sutkinja je odredila novo vještačenje, pa se obrušila  na  okrivljenog Živkovića.

Čovjek već izmučen i zbunjen ovim naklapanjem u sudnici, nije u tom trenu, sasvim dobro ni razumio sve što se govorilo, ali dobro znajući što mu leži na srcu, spomenuo je svoja dva poginula sina.

To je bila „crvena krpa“. Makar je samo nekoliko minuta prije, prigovorila odvjetniku da se ne ponaša profesionalno, jer, traži još jedno vještačenje (?!), okrivljenikovo spominjanje svojih sinova, toliko zasmetalo sutkinji, da mu je odmah počela očitavati bukvicu. Očito više nije bilo potrebe za profesionalnim ponašanjem u sudnici, pa je, ne držeći se predmeta, započela pridiku.

Rekla je Živkoviću da ne nastupa patetično (!), da se sinovi žale u tišini, pa neka ne maše s njima u sudnici!!! 

Nije joj to bilo dovoljno, nego mu  je nastavila ponavljati neka  žali u tišini!  Jer, eto, i ona žali mnoge sinove (?!) u tišini.  Šokantno, krajnje bezobrazno, bešćutno i sasvim neprofesionalno!!!

Iznervirana sutkinja traži šutnju od oca poginulih branitelja!? Njoj je neprimjereno da otac naglas žali za svoja dva poginula  sina, dva hrvatska heroja. Jednoga  nije mogao niti  pokopati, jer mu do danas tijelo nije našao. Prestrašno!

Po njenom mišljenju, taj nesretni  otac dvojice vrijednih sinova, i sam heroj, zbog  čije žrtve im se treba pokloniti cijela Hrvatska, ne bi smio  glasno iskazivati svoju bol. Valjda, kako  ne bi zasmetao nekima, njoj sličnima!? 

Strašna je njegova  tragedija. Ona  nam svima, već na sam spomen,  pritišče srce i priziva suze na oči. Osim sutkinji. Ona bez srama i pijeteta pljuje po onima, koji su svojim životima platili da bi ona mogla predstavljati sudbenu vlast ove zemlje i sudnici pljunuti na njihova oca. Takvim njenim bezumnim, ponižavajućim verbalnim  činom, ti hrabri dečki, hrvatski branitelji, još jednom su iznova ubijeni.

Sve je to već viđeno i dobro poznato Hrvatima. Jednako tako su mnogi, od svibnja  45.godine, morali šutjeti svu  svoju tugu i bol za poginulim i nestalim  članovima obitelji.  Ni imena im nisu smjeli spominjati, nego se morali ponašati kao da ovi nisu ni postojali. Samo bi u noć, prija sna, onako  iza zaključanih vrata i uz svijeću, izvlačili iz tajnih  skrovišta stare fotografije. Kratko bi ih pogledali, kako bi još jednom upili i u sjećanju osnažili likove onih koji se nikada neće vratiti, pa opet spremili na tajno mjesto, a bol gušili u sebi.

Tih godina i još dugo poslije, za svoje nestale članove obitelji, nije  se smjelo ni upitati, jer  bi to značilo biti  izložen progonu. I tako dugih sedam desetljeća. Tek danas započinjemo iskapati njihove kosti, razasute po jamama diljem zemlje. A sad nam moralna nakaza u liku nekakve sutkinje poručuje da treba šutjeti i dalje!

Ova je zemlja stvorena uz velike žrtve. Za nju su živote dali najbolji hrvatski sinovi. Zašto je prepuštamo onima koji je nisu htjeli?! 

E, moj narode!

Dawn Dawns