Mario Filipi: Nikola Tesla - um svih umova
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Nedjelja, 31 Srpanj 2022 13:06
TESLINO BLAGO NEMA ŠTO RADITI U BEOGRADU, JER JE TAMO ODVEZENO NA PRIJEVARU
Nikola Tesla je osoba koja trajno privlači pažnju većine ljudi zbog snage svog jedinstvenog uma s kojim se ne može usporediti ni jedan drugi um u povijesti. Na žalost već 130 godina Teslino ime neki koriste u svrhu političke, štoviše nacionalističke propagande.
To je uvreda koju veliki znanstvenik nije zaslužio. Pa ipak, ta se propaganda vodi i prije ili kasnije mora se naći netko tko će reći: „Pa zar nije bilo dosta sve te silne godine govoriti tolike besmislice?“
Tesla je bio gotovo potpuna suprotnost svemu onome kako ga se često prikazuje i kakvu sliku se o njemu stvara u javnosti. Veliki znanstvenik nije bio osamljeni fanatik, ateist, monarhist, nekomunikativan, izdvojen iz društva, ženomrzac, mrzovoljni neurotik, Srbin. Sve su te predodžbe o njemu stvorene umjetno, potpuno neutemeljeno, nekad na temelju neznanja i površnosti, a često i smišljeno i namjerno.
Kada dubinski proučavate lik i narav velikog izumitelja konzultirajući mnoge autore, osobito američke koji su se godinama kretali sasvim blizu Tesle, možete susresti pravoga Teslu – suosjećajnog, društvenog, nježnog, dobronamjernog, vjernika i još mnogo toga. Takvog Teslu vidjeli su ljudi koji su ga poznavali – prijatelji, suradnici, asistenti, tajnice i brojni štovatelji.
VIZUALIZACIJA I BLJESKOVI BILI SU KLJUČ IZUMA
Malo se zna, iako to piše u njegovoj autobiografiji „Moji pronalasci“, da je imao jedinstven um s kojim se nije mogao usporediti nitko drugi. U glavi mu je bilo nešto slično 3D monitoru, savršeni stroj za vizualizaciju. Mogao je zamisliti stroj sastavljen od 300 dijelova koji još nigdje ne postoji. Mogao ga je pokrenuti, promatrati ga iz raznih kutova, uočavati njegove mane, mijenjati dijelove, sve samo u svojim mislima ležeći na kauču. Tko bi ga tada vidio, pomislio bi da čovjek dangubi. A on je, kada je sve usavršio u mislima, dao zadatak mehaničarima da naprave stroj. Kada su ga napravili i pokrenuli, radio je savršeno. Takvih epizoda iz njegovog života ima mnogo.
Taj njegov dar proizišao je iz prirodne anomalije. Pred njegovim očima pojavljivale su se slike i „filmovi“ protiv njegove volje koji su bili jasniji i od stvarnosti oko njega i često su ga ometali u svakodnevnim aktivnostima. Njih je s vremenom naučio nadzirati, što je bilo prava dragocjenost. Istovremeno pojavljivali su mu se u umu iznenadni bljeskovi koje nikad nije naučio nadzirati. Ali oni su mu bili još važniji. Otvarali su mu nove znanstvene spoznaje. Najpoznatiji mu je bljesak u Budimpešti na obali Dunava koji mu je pokazao kako radi okrećuće elektromagnetsko polje na čijem temelju počiva gotovo sva struja s kojom se u životu obično susrećemo.
Slične pojave imao je i njegov stariji brat Dane kojega su svi smatrali genijalnim djetetom. Na žalost on je na čudan način poginuo u dobi od 12 godina.
U MALOM NIKOLI KRIO SE DUH RATNIKA
Mali Nikola od najranije dobi pokazivao je svoju inventivnost. U njegovom dječjem umu sjedio je duh ratnika. Napravio je ubojiti luk sa strelicama koje su mogle probiti dasku debelu dva centimetra, dakle i ubiti čovjeka. Napravio je specifično oružje slično ručnom bacaču granata. Ali on je upotrijebio stlačeni zrak kao „barut“ za izbacivanje kuglice iz šuplje cijevi. S njim je razbio neka stakla, pa je odustao od takvih „eksperimenata“.
Bio je majstor u gađanju klasičnim dječjim oružjem – praćkom. Jednom je na očigled svog ujaka svećenika Petra iz praćke kamenom pogodio pastrvu i prikucao ju uz drveni stup mosta. To je ujaka toliko šokiralo, da mu je viknuo: „Vade retro, satana!“ (Odlazi, sotono! Isusove riječi kojima je otjerao vraga).
„NA NIAGARI ĆU SAGRADITI VELIKI KOTAČ“
U rodnom selu njegove majke Deringaju mnogo je vremena proveo uz vodenicu gledajući kako voda vrti mlinski kotač. Taj kotač povezao je sa slapovima Niagare o kojima je čitao. Niagaru je shvatio samo kao mnogo puta uvećani potok. Jednom je tom istom ujaku rekao da će kad odraste otići na Niagaru i tamo postaviti ogromni kotač koji će nešto raditi za ljude. Ujak je sumnjičavo vrtio glavom sumnjajući da je malac možda malo skrenuo. U nešto starijoj dobi pokušao je napraviti ništa manje nego „perpetuum mobile“ stroj. Sve su to bile vježbe za mozak koje su mu dobro došle u zreloj dobi.
Od najranije dobi bio je suosjećajan prema svakome. Prilikom jedne šetnje Gospićem s prijateljem jedan prosjak ih je zamolio milostinju. Onaj drugi je imao sitnog novca, ali mu nije dao ništa. Tesla je imao samo forintu, velik novac usporediv s danas možda 200 kuna. On mu je dao tu forintu i u džepu mu nije ostalo ništa. Kada ga je prijatelj pitao zašto je to učinio, rekao je: „Zato jer se ne može izmjeriti količina boli koju osjeća čovjek koji prosi“. Istu mjeru empatije pokazivao je kroz cijeli život prema svakome tko ga je nešto zamolio, pa čak i prema golubovima koji su živjeli u parku blizu njegovog hotela. Kada je pobjeđivao u kartanju ili biljaru ostavljao je poraženima zarađeni novac, ali kada je izgubio pobjednik je njegov novac čvrsto zgrabio.
IMAO JE INTENZIVAN DRUŠTVENI ŽIVOT
Nije uopće bio osamljenik i svuda je ostavio dubok utisak na prijatelje. Njegov praški prijatelj František Žurek svjedočio je kasnije da je cijelog pjesnika Byrona znao na pamet recitirajući stihove dok je Žurek iste stihove čitao iz knjige.
Njegov budimpeštanski prijatelj Antal Szigety spasio ga je od sloma živaca. Kasnije je bio njegov asistent u New Yorku, ali je uskoro umro. Čvrste prijateljske veze stvarao je posvuda, osobito u Americi gdje je najduže živio. Najbolji prijatelji bili su mu pjesnik i izdavač Robert Underwood Johnson i slavni pisac Mark Twain.
Večera je Tesli bila središnji obrok, jer nakon nje nije išao spavati kao „normalni“ ljudi, nego se je vratio u laboratorij i radio do 5 sati u zoru. Nakon toga vratio se je u hotel, odspavao nekoliko sati i u 11 sati je opet bio na poslu. Zato je bezuvjetno želio za večerom uživati u jelu i udobnosti. Njegova večera izgledala je kao neki obred i s vremenom je postala atrakcija. Neki su ljudi došli večerati u isti restoran i tražili stol blizu Tesle samo zato da na neki način sudjeluju u Teslinoj svečanosti večere. Nakon večere dopuštao je ljudima da mu se pridruže. Osobito je volio društvo novinara i zahvaljujući tome danas imamo nekoliko savršenih i detaljnih opisa tadašnjeg izgleda izumitelja i načina na koji se je odnosio prema drugim ljudima. Novinari su bili Teslini prvi biografi i to John O'Neill i Kenneth Swezey. Zbog njihove znatiželje znamo za mnoge detalje iz Teslinog života.
Njegovo društvo su u nekim razdobljima bili ugledni ljudi kao Thomas Alva Edison, George Westinghouse, John Pierpont Morgan, Gulielmo Marconi i Mihajlo Pupin. Oni mu nisu bili prijatelji. Imao je s njima izvjesne poslovne odnose, a neki su mu bili izrazito neprijatelji koji su mu priređivali podle podvale. Tesla se nikome nije osvećivao. Biranim riječima je opisivao one koji su ga najviše povrijedili kao što su Edison, Morgan, Pupin, pa i Westinghouse. Samo je za jednog čovjeka upotrijebio tešku riječ. Bio je to Marconi koji mu je pomoću prljavih trikova preoteo Nobelovu nagradu za izum radija. Za njega je rekao da je – magarac.
ČOVJEK DUBOKE VJERE
Za razliku od tehnike, fizike i matematike, glede novca Tesla je bio naivan kao malo dijete. Kada je imao novca obilno ga je davao mnogima. Poništio je ugovor s Westinghouseom zbog kojega je možda mogao postati vlasnik Westinghouseove kompanije. Ali to ga je neminovno vodilo u financijsku propast.
Tesla se je rano distancirao od svoje crkve. U doba komunizma neki autori su to formulirali kao da je „raskrstio s crkvom i religijom“, što je tada bilo u skladu s važećom političkom doktrinom. Stvarnost je bila sasvim drukčija. Svom prijatelju kiparu Ivanu Meštroviću rekao je da svaki dan moli najmanje pola sata.
Poznavao je mnoge kulinarske delicije premda osobno nije kuhao. Za vrijeme svojim glamuroznih večera s mnogo gostiju osobno je kuharima davao upute koje su oni morali slušati. U protivnom je vratio jelo.
ZBIJAO JE OSOBITE INTELEKTUALNE ŠALE
Bio je duhovit čovjek. Iako na prvi pogled smrtno ozbiljan, često je izvodio šale u svom stilu. Primjer za to je njegovo igranje biljara. Tu igru usavršio je već u Pragu, ali u New Yorku se nije miješao među domaće „zvijezde“ u toj igri. Ali kada su ga izazvali, pravio se je kao da nikad ranije nije vidio tu igru. A onda je redom „preslušao“ sve domaće vrhunske igrače. Na kraju je smrtno ozbiljan otišao u svoj ured ne rekavši zapanjenim protivnicima zašto tako dobro igra.
Imao je mnogo ukusa u odijevanju. Posjedovao je samo nekoliko odijela, ali ona su ga savršeno oblačila desetljećima jer mu se težina nije mijenjala. U jednom razdoblju proglašavali su ga najbolje odjevenim muškarcem na Manhattanu. Nakit nije volio. Nikada na sebe nije stavio čak ni kopču za kravatu. Konzervativan u odijevanju je bio i prema ženama. Njegove sekretarice Dorothy Skerrit i Muriel Arbus, dvije lijepe vitke plavuše, uvijek su morale biti odjevene po njegovom ukusu.
VOLIO JE ŽENE NA SVOJ OSOBIT NAČIN – BEZ ŽENIDBE
Tako smo došli i do Teslinog odnosa prema ženama. Zbog njegovog dosljednog neženstva mnogi su ga smatrali ženomrzcem, a neki čak homoseksualcem. Ipak, nije bilo tako. Kada je bio na vrhuncu popularnosti, mnoge ljepotice tog doba, k tome još i obrazovane, utjecajne, pa i bogate žene, bile su spremne udati se za njega. Za njega se je bila spremna udati čak i Ann Morgan, jedinica kći moćnog bankara John Pierpont Morgana. Bila je vrlo lijepa, obrazovana i ljupka. Tko tako nešto ne bi prihvatio? Nitko osim Tesle. On je smatrao da bi ga takav brak „zarobio“ u bankarov novac, pa ne bi mogao stvarati izume za čovječanstvo. Zato se je vrlo učtivo i diplomatski izvukao iz te situacije. Smatrao je da kao izumitelj ne bi mogao svijetu dati ono što može kada bi morao dio svog vremena i energije posvetiti ženi. S nekim ženama razvio je vrlo jaku emotivnu vezu, osobito s lijepom klaviristicom Margaret Merrington. Ali u konačnici ostao je dosljedan svom osobnom celibatu.
ŽELIO JE POMOĆI ABESINIJI (ETIOPIJI) U OBRANI OD MUSSOLINIJA
Političke događaje pratio je vrlo pozorno, ali se nije uplitao u domaća prepucavanja. Dobro je znao kolika je napetost između Hrvata i Srba koji su ga po svaku cijenu pokušavali proglasiti Srbinom. On nije dolijevao ulje na vatru. Pokušavao je smiriti uzavrele strasti, ali to se je pokazalo nemogućim sve do danas. Srpski propagatori su ga po svaku cijenu htjeli uključiti u svoju agitaciju, osobito u Americi. On je to sustavno odbijao. Zato su njegovo ime potpisivali pod članke drugih ljudi. Nakon njega u Ameriku je došlo još sedam ljudi koji su se zvali Nikola Tesla. Barem dva do tri od njih su bili vrlo „otrovni“.
Bio je dosljedni mirotvorac. To se je vidjelo na primjeru Etiopije koju su Mussolinijevi fašisti brutalno zgazili. On je smislio vrlo lukavu strategiju obrane vojnički zaostale Etiopije (tada Abesinije). Postavio je efikasnu obranu od aviona, bojnih otrova, pa čak i tenkova. Ali etiopski car Haile Selasije nije se toga dosjetio, a Tesline ideje nisu doprle do njega.
VEĆ 130 GODINA OD NJEGA „PRAVE SRBINA“
Teslina nacionalnost je najintrigantniji dio njegove osobnosti. Hrvati nisu baš pratili njegove uspjehe u Americi. O njemu je povremeno pisao samo list „Obzor“. Kasnije su ga uvrijedili primivši ga za počasnog člana akademije, iako je svojim znanjem daleko nadmašivao redovite članove. Ni Srbi mu nisu pridavali neku važnost sve do početka 90-tih godina 19. stoljeća, kada je postao svjetska znanstvena zvijezda. Od tada su mnogo radili na promičbi Tesle, ali samo ako je Srbin. Ništa drugo nije ih zanimalo. I oni su ga ponizili, jer ga najprije nisu uopće primili u svoju akademiju, premda su svi tadašnji redoviti članovi bili znanstveni patuljci u odnosu na njega. U to vrijeme prvi predsjednik SANU bio je Hrvat Josip Pančić iz Novog Vinodolskog koji je za tu prigodu pristao „postati Srbin“ i zvati se Josif. Kasnije su Teslu izabrali za dopisnog člana, šo je bila nova uvreda.
Kada su ga jednom proglasili Srbinom, s tim sloganom nisu nikad prestajali sve do danas. U najnovije vrijeme postali su posebno agresivni. Njegovim imenom prozvali su zračnu luku u Beogradu, najveći avion koji leti sa New York i turistički brod koji plovi po Dunavu. Mnogo ranije njegovo ime dobila je zločinačka VI. lička partizanska brigada. Žestoko prosvjeduju posvuda gdje bilo tko Teslu nazove hrvatskim znanstvenikom. Vrhunac arogancije pokazala je Narodna banka Srbije koja je prosvjedovala zbog njegovog lika na sitnim kovanicama eura, tvrdeći da Hvati time „otimaju srpsko naučno blago“. Ponekad se čuje da „Hrvati svojataju Teslu“. To zvuči kao da „Talijani svojataju Leonarda da Vincija“. Posljednjih godina u modi je verzija da Hrvatske nije bilo kada je Tesla rođen i da Vojna krajina nije imala veze s Hrvatskom.
Zbog svega toga najbolje je krenuti od povijesnih činjenica. Tesla je rođen u selu Smiljan kod Gospića, regija Lika. Lika je od samog nastanka hrvatske države (krajem 6. stoljeća) bila i ostala središnji dio države. Djelomično su ju privremeno osvojili samo Turci i kasnije kratko vrijeme Napoleoneovi Francuzi.
VOJNA KRAJINA JE UVIJEK BILA DIO HRVATSKE
Hrvatska je u sastav Austrijske monarhije ušla slobodnom voljom hrvatskog plemstva koje je 1526. godine na saboru u Cetingradu Ferdinanda Habsburga izabralo za kralja Hrvatske. Hrvatska je i prije i poslije toga pravno ostala država koja je imala državne organe a to su ban (državni poglavar), Sabor (parlament) i vlada. Zbog opasnosti od Turaka dio teritorija Hrvatske uključujući Liku u sporazumu s carem privremeno je izdvojen iz vlasti bana i Sabora i organiziran na vojni način.
I tada je taj teritorij zadržao službeno atribut hrvatski jer se je zvao Hrvatsko-Slavonska vojna granica (krajina), njemački: Kroatisch-Slawonische Militärgrenze. Na tom području rodio se je izumitelj. Kada je Tesli bilo 25 godina i radio je u Budimpešti, Vojna krajina je i formalno-pravno vraćena pod vlast hrvatskih državnih organa. Tako je 1893. godine upravo hrvatska vlada izdala Tesli putovnicu – Reisepass.
KARLOVAČKA ARHIEPISKOPIJA JE BILA HRVATSKA CRKVA
Teslina obitelj bila je pravoslavne vjere. Njegov otac Milutin bio je pravoslavni paroh (župnik) u Smiljanu u sklopu Gornjokarlovačke episkopije (biskupije). Ta episkopija bila je dio autokefalne (nezavisne) Karlovačke arhiepiskopije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, mjestu na području Hrvatske, odnosno njezine regije Slavonije. Tek 1946. godine dio Srijema u kojemu je to mjesto priključeno je Srbiji.
Crkvu kojoj je pripadao izumitelj i njegova obitelj Carigradski patrijarhat nazivao je Autokefalna crkva Austrijske monarhije. Po rasprostranjenosti bila je hrvatsko-mađarska, a po sjedištu hrvatska crkva. Titula poglavara bila je sve do početka velikosrpske kampanje Patrijarh Hrvatski. Službene vlasti zvale su ju Garčko-iztočna, a ona je samu sebe zvala Vostočnopravoslavna cerkev. Njezini vjernici nisu bili u hijerarhiji nikakve srpske crkve i nitko se nije smatrao Srbinom.
SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE UOPĆE NIJE BILO
Srbija kao nezavisna država nije postojala, nego je bila vazalno područje Turske (Otomanskog carstva) s nekim stupnjem autonomije. Na tom području postojala je mitropolija (nadbiskupija) s tri episkopije (biskupije) koja nije bila autokefalna (nezavisna) nego pod izravnom vlašću Carigradskog patrijarhata.
Ona nije imala nikakve veze s Karlovačkom arhiepiskopijom čiji su vjernici bili obitelj Tesla. Izumitelj je sve to jako dobro znao jer su mu i otac i jedan ujak (Petar) bili svećenici.
MILEUSNIĆ: SAMO SRBI MOGU IZMISLITI POISTOVJEĆIVANJE VJERE I NARODNOSTI
Kada je počela sveopća kampanja da se sve pravoslavne vjernike “pretvori” u Srbe, mnogi su pružali otpor jer su znali kolika je to besmislica. Jedan od njih bio je vijećnik iz Dugog sela Marko Mileusnić rodom uiz Kosinja u Lici koji je u novinama objavio tekst pod naslovom “Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi”. Između ostalog Mileusnić piše:
“Nigdje na svietu nema ni sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani Srbi bili kadri da takova šta izmisle,…” Tekst je objavljen 1895. u više hrvatskih novina, u vrijeme kada je “Amerikanski Srbobran” već pola Amerike uvjerio da je Tesla Srbin.
VLADIKA THEOFAN: U HRVATSKOJ NEMA NI SRBA, NI POSEBNE SRBSKE VJERE, NI SRBSKOG NARODA
A što tek reći na prosvjed koji je također novinanma poslao vladika Gornjokarlovački Theofan Živković (izravni šef Milutinu Tesli, izumiteljevom ocu). Evo što kaže vladika:
“Srbske narodnosti politične ovdje doista neima, niti bi je i sam tražio, da mi je, što nije, politika polje, jerbo bi to bio bez gradjanskoga morala posao, i o ime domovine naše najveći grieh.
Ni osobite “srbske vjere” nema zaista nigdje na svietu, pa ni ovdje. Dakle ni ovdješnjim grkoistočnjakom osobitog imena kakvog ni po jednoj, ni po drugoj.
Ima doduše u pravoslavlju različitih i Jerarchija, i crkava, i grčke, i romanske, i ruske, pa i srbske, itd, po različnih imenih svojih naroda i narodnosti; i svaka taka narodna i Jerarchija i Crkva, imade i svoju osobitu istoriju u povjestnici chrsćanstva.
Ali ako ovdje neima srbske crkve, jer moja dijeceza nespada u srbsku i Jerarchiju, osnovanu na temelju najviše Leopoldove privilegije od 21. augusta 1690 za sve grčko-iztočne vjerne u Ugarskoj, Jenopolju (Transilvaniji – op. MF), Horvatskoj, itd.: onda dabogme još manje može biti srbskoga naroda tu, i na meni nužde kakve, da ga ja zastupam protivu takvih napadanja iz moga crkveno-duhovnog i crkveno-pravnog položaja.”
Zapravo je potrebno neopisivo mnogo drskosti da se jednog čovjeka rođenog na području Like, u srcu Hrvatske, čiji su svi poznati predci rođeni u krugu od 50 km zračne linije od Gospića, „iščupati“ iz hrvatskog naroda i „prikopčati“ ga srpskom narodu. To je otprilike kao kad bi netko Chopina proglasio Rusom ili Shakespearea Francuzom. To nigdje nije moguće osim kod „svilenih“ Hrvata koji svašta dopuštaju. Srpski stratezi su vrlo ustrajni i žestoki u svojoj kampanji za Teslu Srbina jer im je on važan. On im je jedan od stupova na kojima stoji srpska nadmoć nad Hrvatskom i trajni pritisak da se sotoniziraju Hrvati. Ostali stupovi su NDH, ustaše, Jasenovac i Stepinac. Budući da im je mit o Stepincu skoro potpuno srušen, Jasenovac je ozbiljno destabiliziran, pad mita o Tesli Srbinu bi srušio cijelu konstrukciju i utjecaj Srbije u Hrvatskoj zapravo više ne bi postojao.
AMERIČKI SUDCI POVJEROVALI DA JE TESLA ROĐEN U - JUGOSLAVIJI
Pa kako je onda bilo moguće da Teslina znanstvena imovina dospije u Beograd? Za takvo što je propagandnu pripremu napravio „Amerikanski Srbobran“ a i drugi agitatori koji su uvjeravali Amerikance da je Tesla rođen u Jugoslaviji. Kada je izumitelj umro ne ostavivši pismenu oporuku, jedini čovjek kojemu su institucije vjerovale bio je izumiteljev nećak Sava Kosanović, indoktrinirani Srbin i školovani diplomat. On je američke sudce uvjerio da mu je Tesla usmeno rekao da svoju imovinu ostavlja domovini u kojoj je rođen i da je ta domovina Jugoslavija. Ni jednom sudcu nije palo na pamet pitati je li ta država postojala u vrijeme izumiteljevog rođenja. Tako je Sava uspio prevariti sudce koji su presudili da cijelo Teslino znanstveno blago ode u Beograd. Pri tome je zanemarena činjenica da je Tesla u vrijeme smrti imao čak deset živih nećaka i nećakinja i svi su po zakonu svake države jednakopravni nasljednici. Sudci međutim nisu ni pitali ima li još nasljednika. Zanemarili su čak činjenicu da je jedan od Teslinih nećaka američki državljan Nikola Trbojević, uspješan čovjek, također izumitelj na području automobilske industrije. Za razliku od Tesle on je pazio na novac, pa je imao veliku kuću u kojoj je bilo mjesta za smještaj svih Teslinih stvari. Ipak je prednost dobio Sava kao politički podoban čovjek u Titovoj Jugoslaviji. Čak i u Americi je politika dovedena iznad zakona.
Zbog svega toga danas kada se odlučuje o približavanju Srbije Europskoj uniji i kada je akademija HAZU napokon progovorila državničkim načinom tražeći zaštitu hrvatske povijesne, kulturne, sportske i druge baštine od strane agresivnog i pohlepnog susjeda željnog tuđih vrijednosti koje sam nema, vrijeme je odlučno zatražiti između ostalog i povrat Tesline imovine u Hrvatsku, njegovu domovinu.
Teslino blago nema što raditi u Beogradu, jer je tamo odvezeno na prijevaru.
Mario Filipi/Hrvatski tjednik
