Veterani – čast – poštovanje
- Detalji
- Kategorija: Šeki
- Objavljeno: Subota, 01 Kolovoz 2015 17:02
Bliže se naši veliki praznici za branitelje, sve građane Hrvatske (ipak tu stavljam ?), Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede, Dan hrvatskih branitelja. Što većeg, ljepšeg i dostajanstvenijeg za hrvatske branitelje. Oslobodili smo veći dio zemlje, osim Istočne Slavonije, ali možemo reči da smo dobili jednu veliku pobjedu. Sve kasnije što se događalo, što se želi izvrnuti, kao nekad, opet nam se iskrivljuje povijest. Ova kolumna posvećena je herojima, junacima Domovinskog rata, inspirirana na nešto drugačiji način.
Sinoć gledam jednu moju omiljenu seriju, jedna epizoda, poslije koje sam duboku u noć zurio u strop. Što to neki veterani u svijetu imaju, a mi nemamo? Pokušati ću prepričati tu epizodu i ono što se kasnije vrtilo po mojoj glavi.
Sjedokosi starac ulazi u jednu državnu instituciju koja se bavi otkrivanjem zločina. U košaricu stavlja pištolj, začuđeni zaštitar gleda, no starac govori kako je to samo dokaz u jednom ubojstvu. Prolazi kroz vrata metal detektora, isti zazviždi i kako to biva kod Amera, odmah se hvataju za oružje, ali starac govori da ima samo nešto oko vrata, ogrlicu. I vadi Medalju časti. Istog trena, svi sa dubokim poštovanjem ga pozdravljaju i od oronulog starca koji se prijavljuje da je počinio zločin, počinje druga priča. Što taj starac, marinac u II svjetskom ratu u svojoj 82 godini života želi priznati. Priznaje da je ubio svog najboljeg prijatelja, ali zbog njegovog psihićkog stanja, ekipa baš ne povezuje odmah sve detalje. Šef odjela, nekadašnji marinac, pun razumijevanja i poštovanja prema marincu, nositelju Medalje časti zauzima zaštitnički stav. Slijedi istraga, puna rupa i nejasnoća, ali s vrha, od Ministra obrane dolazi zapovjed da se zločin istraži. Vade dosje za ratnog veterana i dok čitaju njegovo junačko djelo u borbi protiv Japanaca, postaje im i jasno zašto je nositelj takvog priznanja. Vojna istražeteljica, također vrši pritisak da se zločin mora istražiti. Slijedi niz radnji i na kraju doznaje se ipak da je starac ubio svog prijatelja, suborca, prvog do sebe. Prijatelju je mina raznjela obje noge, oni su ušli sa postrojbom u zaleđe japanskih položaja. Nailaze Japanci, a sav u mukama, prijatelj jauče i prijeti da će odati polažaj. Pritisak ostalih marinaca, da uštka prijatelja, uzima pištolj rukohvatom ga udara po glavi čim ga usmrćuje, no ista bi uslijedila i zbog gubitka krvi. Različiti stavovi između istraživačkog tima i vojne tužiteljice, kako zaštiti nositelja Medalje časti? Dokaže mu se ubojstvo, nakon 50-tak godina dobio bi nečasan otpust i izgubio bi Medalju časti. Izgubio bi sve, ponos, čast, dostojanstvo, a vjerojatno bi ga to i ubilo. Scena, vojna tužiteljica s dva vojna policajca dolazi privesti starca, a prije toga prateći ispitivanje, gdje se dešava flashback i starac se prisjeća događaja, kojeg je godinama držao u sebi. Odluka tužiteljice, privođenje u zatvor, no onog trena dok je oronuli starac s vrata skinuo Medalju časti, izaziva obrat, tužiteljica i policajci s dužnim štovanjem pozdravljaju čovjeka s ovakvim odličjem bez obzira što učinio. Stav pozor i pozdrav Medalji časti, pozdrav junaku. Tužiteljica, bez liječničke dijagnoze i mukotrpnih liječničkih komisija, daje izvješće Ministru obrane SAD-e, pod kojim okolnostima se desila smrt i da veteran boluje od PTSP-a, stoga odustaje od tužbe za zločin.
Teško je opisati ono što je ta epzioda emotivno djelovala na mene, vjerojatno nisam ni približno doćarao ono što je bilo, za sebe pamtim svaku scenu, svaki detalj. Ratni veteran obolio od PTSP-a, nositelj Medalje časti, unatoč nećemu što je počinio nekad davno, a sada isplivalo na površinu, bez obzira na to, odaje mu se duboko poštovanje.
Preneseno na nas hrvatske branitelje, ni približno nemamo takav odnos. Jedan naš general, koji je optužen za ratni zločin (ali i tu se očekuje oslobađajuća presuda), bivao po svim ratištima diljem Lijepe naše, dao svoj obol za slobodu Hrvatske, imao sam čast s njim jedno vrijeme često se družiti i putovati po raznim mjestima u Hrvatskoj. Nije nepoznat, pogotovo što je bio pripadnik MUP-a, mnogo puta sam pitao policajce, zar oni nemaju obvezu pozdraviti ratne zapovjednike, višestruko odlikovane. Normalno, blijedo su me gledali, o ćemu ja baljezgam, pa medalje se može kupiti za 10 kuna, činove nose oni koji rata nisu vidjeli i zbog takvih mi koji smo od '91 mnogo puta zaboravili na naše obitelji, jer bio nam je najbitniji onaj do nas. On pazi na mene, ja na njega. I ono koji su se kasnije pridružili oružanim snagama, te sudjelovali u oslobođenju Domovine, šikanirani smo, prozivani pogrdnim imenima baš od onih koji su od rata pobjegli, zbog onih koji su muljali, osjećamo se kao odbaćena i potrošena roba. Ne tražimo crvene tepihe, ne tražimo da nam se svi klanjaju, ali imalo poštovanja ne bi škodilo.
Pišem u ime ratnih veterana, časnih, gdje je nestalo poštovanje prema nama? Zbog šake jada, svi smo krivi ili slobodnu Hrvatsku nismo htjeli. A Vi braćo oboljeli od PTSP-a, mada više mislim na struku, ali oni to znaju, već političari, PTSP ne postoji samo od našeg Domovinskog rata, nego od samog nastajanja ratovanja, a može se manifestirati i nakon 50 godina, no vi to zakonski ograničite.
I na kraju, nisam niti zadovoljan niti sretan s ovim što sam napisao, jer ono što osjećam u duši, teško mogu staviti na papir, ali vi koji znate što želim napisati, što želim poručiti, vi ćete me razumjeti.
Dragi moji branitelji, sretan Vam Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja, to je moje poštovanje i zahvala prema Vama, više Vam ne mogu dati!
Dražen Šemovčan - Šeki
