Zašto hrvatski branitelji umiru mladi?

Detalji

Kategorija: Šeki

Objavljeno: Ponedjeljak, 10 Prosinac 2012 18:13

fShare

Tweet

Domovinski rat odnio je mnoge živote, preko 16 000, što bojovnika što civila, ali i preko 400 djece. Grozno. No što se dešava poslije rata? Kod Ministarstva branitelja vodi se evidencija branitelja koji su počinili sucid, njih oko 1 800. Ta brojka ni približno nije točna. Počelo se evidentirati preko MUP-a, kad su imali zadaću kod sucida utvrditi je li ta osoba bila branitelj ili ne.

Prije toga nitko nije vodio evidenciju, a kasnije s tom brojkom se manipulira. Večinom izvršenih suicda Hrvatskih branitelja, nije uvedano kao posljedica Domovinskog rata, a mnogi od njih su liječeni od PTSP-a, pa ta možemo reči i nelogičnost dovodi do zablude. Kad sam već započeo ne popularnu temu, moram ju i završiti. Najviše branitelja sucid izvrši za vrijeme Blagdana.

No tematika ovog štiva sasvim je drugačija. Opet malo popraćena statistikom. Tko je to išao u Domovinski rat, gledano po starosnoj strukturi. Počevši od maloljetnih dragovoljca, to su bili ljudi starosti između 20 do 30 godina života. Znači mladi ljudi, Bilo je i starijih, ali ova populacija 20/30 bila je najzastupljenija. I nakon 20 godina nam se dešava da ti ljudi laglno umiru, znači između 40 i 50 godina života. Mladi ljudi, za smrt to su mladi ljudi, mada bi se moglo reči da su to ljudi srednjih godina.

Zašto i kako? Objašnjenje jednostavno, barem za mene koji sam osjetio prvu crtu bojišnice. Specifični uvjeti života. Stres, psihičko stanje, neredovita i nepravilna ishrana, dugotrajna i neredovita spavanja i odmori, izloženi van ljudskim uvjetima života, od jakih zima, snijega, hladnoće, kiša do visokih temperatura. No jednu i od uloga imala je nazovimo je aklimatizacija nakon povratka s terena. Sve što može i daljnjem tijeku utjecati na zdravlje čovjeka. Ono bitno, što neće niti jedna od zaračenih strana priznati, a to je uporaba biokemijskog oružja, a kojeg je bilo, to svi znamo. Sjetimo se i onih famoznih „paučina“, a na prvoj crti čisto korištenje zabranjenih sredstava. Srbija neće to priznati zbog mogućih sankcija. Hrvatska neće, jer bi se pojavile nove bolesti uzrokovane ratom, tj. povećanje bolesti kao posljedica učešća u Domovinskom ratu, a to znači novi Hrvatski ratni vojni invalidi i novi „paraziti“ državnog proračuna. I da nije bilo uporabe biokemijskog oružja, dovoljno je bilo udisati miris baruta, svakodnevno. Recimo, Pakrac 1991, jer tamo najbolje znam, koji je u kotlini između četiri brda, preko tisuću projektila dnevno, dovoljno je udisanje mirisa baruta, pa da vam osjet njuha više nije onakav kakv je bio.

I eto dešava se ono što se dešava. U zadnjih par godina, ostao sam bez mnogo prijatelja, suboraca. Uzrok smrti najčešće karcinom (pluća, dišni organi, pa prema glavi i dr.), moždani i srčani udari. Dobiju tri metka u zrak, vijenac i zastavu, „Tišinu“, a što poslije toga ima obitelj? Izgubila člana obitelji, ali ova ili ove bolesti, neće upisati kao posljedica učešća u Domovinskom ratu, jer kao takve u Pravilniku o oštećenju organizma ne postoji ili se dodiruju u nekom dijelu, ali nakon ovoliko godina teško da će tko od komisije upisati „posljedično-uzročna veza s učešćem u Domovinskom ratu. I na kraju, naši umrli borci, tj. njihove obitelji, uz kriterije ZOPHBDR-a, skoro da ne dobivaju ništa. Negdje su sporne godine partnera ili godine starosti djece. Uglavnom mali milijun komplikacija. Evo prijedloga za resornog ministra, imate problematiku Hrvatskih branitelja, a zalažete se za njih (?), što sada s umrlim braniteljima, a recimo nema nasljedne mirovine ili bilo kakve pomoći obitelji. A umro je mlad čovjek!

Sjećam se da smo, pošto sam član, UHB 1990 – 1996 RH, postavljali upit Ministarstvu branitelja na ovu tematiku, je li se vodi evidencija umrlih branitelja nakon rata, je li im poznato koji su uzroci najčešći zbog čega branitelji umiru, te što poduzimaju glede prevencije toga, a loptica prebaćena na Ministarstvo zdravlja. I sve ostalo kao i prije, a mladi ljudi umiru.

Mladi umiru, obitelji ostaju bez uglavnom glave obitelji i hranitelja, a nakon ispaljenog plotuna, zaboravljeni su kao Hrvatski branitelji, kao da nisu ni postojali.

Jedino im mi možemo reči, hvala za sve i slava Vam!

Šeki