Tko će kome ko svoj svome
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Ponedjeljak, 06 Veljača 2017 19:03
I doveo je, tako on, na velika vrata, i u znanstvene vode uveo, svoga sineka… znanstvenika. Koji se, kažu, vratio u Hrvatsku i odmah zasjeo, na unaprijed obezbjeđeno radno mjesto. Ni manje ni više, nego na Filozofskom fakultetu u Rijeci. A i gdje bi drugo!?
Ne znam što je to sa mnom, ali uvijek pred neke važne trenutke u mome životu, mene često zna mučiti …noćna mora. Tako sam nedavno sanjala i jednog našeg „uvaženog“ političara.
U nekakvoj čudnoj uniformi. Maskiran. S dvije kape u ruci… I stalno ih mijenja. Čas stavlja na glavu jednu, a čas drugu. A skriven u nekakvoj opskurnoj i dubokoj tami. I u nekakvoj zacrnjenoj busiji. Vreba… Bože me sačuvaj!
Kriknula sam, probudila se i skočila iz kreveta. Sva u šoku. Za svaki sam se slučaj i prekrižila. Bar sam tako sigurna kako više ne ću sanjati takve likove i kako me ne će više moriti… more. Barem u snu.
Ali, nikad ne reci nikad!
Jer, nikad ne znaš što se može dogoditi. I iz koje busije, ovaj put na javi, opet iskoči.
Najprije se malo pritaji, nudi se, onda udvara, a nakon toga, ako mu ne upali, traži, udara, prijeti i cvili…
Doduše, nema ga, baš nešto, u posljednje vrijeme. Ni u snu ni na javi.
Ipak moram priznati da mi nedostaje.
Nedostaje mi njegov lik, njegov govor, njegov nastup. Njegova gluma i glumatanje…
Mora da se negdje odmara od silnoga posla i poslovanja ispod žita.
A možda se čovjek dobro potkožio i dobro opskrbio kunicama. Pa nema, bar sad- zasad, potrebe za kukanjem.
Jer, dosad, što je više kukao, cvilio i pritiskao, više je kuna i primao. Već i ptice na grani to znaju.
Pa su ga zbog toga neki, doduše anonimni čitatelji, i opjevali… Možda će, tako, biti i ostati, vječno i zapisan. Makar u pjesmi. Naravno, za buduće generacije. Zasluženo… Zapisan u narodno izvorno stvaralaštvo.
„Kada Pupi cvili,
Zapadu se mili,
Kada Pupi lupi,
Silan novac skupi,
Kada Pupi traži,
sipa samo laži,
I mulja li, mulja…
Nije važan obraz,
Važna je fotelja“.
Ali, nikad, ne reci… nikad. Pojavio se on, glavom i bradom, na stranicama nekih tiskovina.
I nije, baš,bez neke veze ispario. I nije nestao, zauvijek, iz javnoga života. Samo se čovjek preselio u neke tajne odaje. Na neka, sve do danas, tajna mjesta. I vodio neke tajne razgovore. I još tajnovitije dogovore.
Za tajnu, ali i trajnu realizaciju… svega dogovorenoga. I na kraju nam je doveo…
DOVEO NAM JE JOŠ JEDNOG VRSNOG I PROVJERENOG FILOZOFA.
A, bome, nije se šaliti s tim. Veliku je, veliku stvar sredio Pupi. Na sreću i dobrobit svih nas zajedno. Nije šala imati u Hrvatskoj… još jednog vrsnog mislioca. Jer nam je, u mnoštvu filozofa koji filozofiraju… bez kraja i konca, jedan takav i nedostajao. Dosta nam je, brate mili, laprdanja raznoraznih Pernara, Glavaševića, Đujića, Beusa, Marasa, Lekovića i cijele bulumente njihovih drugara.
Dajte nam ,brate moj dragi, jednu mudru, filozofsku. Jednu ali vrijednu.
I doveo je, tako on, na velika vrata, i u znanstvene vode uveo, svoga sineka… znanstvenika. Koji se, kažu, vratio u Hrvatsku i odmah zasjeo, na unaprijed obezbjeđeno radno mjesto. Ni manje ni više, nego na Filozofskom fakultetu u Rijeci. A i gdje bi drugo!?
Jer je Ozren Pupovac, kako se mladac zove, a kako tvrde upućeni, i filozof i društveni teoretičar, koji se dijelom školovao i u inozemstvu. Bio je istraživač na Jan van Eyck Academie u Maastrichtu i na Institutu za kulturna istraživanja u Berlinu.
Još kažu kako se, tek završeni filozof i društveni teoretičar, zapošljava na mjesto znanstvenika povratnika, na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta.
Neka, neka! Neka naših manjinaca, našega velikoga blaga!
Bog im dao zdravlje i dovoljno pameti za upravljanje! Samo će nas oni, i njima slični, uvesti u naše bolje sutra. I obogatiti… Jer su samo oni naše veliko bogatstvo. Pa, znaju ljudi kako to ide i kako se to radi. Obogatit će, ako Bog dadne, i našu budućnost i budućnost naše djece. Posebice ako marširaju „Titovim stazama revolucije“, i ako se zaklinju i kliču ( kao u Novostima): „Mi smo Titovi, Tito je naš“.
I dok naši mladi i visoko obrazovani kadar, svaki božji dan odlazi i napušta Hrvatsku, i dok se za njih otvaraju agencije da im se olakša i ubrza odlazak… na put bez povratka, dotle se, naša braća ( ne po istim crvenim krvnim zrncima), vraćaju…i zapošljavaju…Bez ikakvih problema.
Ali, vjerujte mi, moram iskreno priznati… nedostajao mi je taj naš Pupi. Nedostajala mi je ona njegova umirujuća besjeda, onaj njegov šarm i mudrost.
Iako, iskreno govoreći, za njegovom nazočnošću, baš i nema, neke velike potrebe. Jer, tu su svi njegovi poletarci, tj, učenici i pripravnici koji slijede „njegove staze revolucije“ i čiji je on sada mentor (ili je nekada bio). I svi su jako, jako aktivni.
Zato se naš Pupi i osokolio, pa je hrabro tražio, da u novoj Vladi bude sve po njegovom guštu.
Eto, što ti je moć i politika!
Eto, što su ti manjine i manjinska prava!
Možeš što hoćeš, kako hoćeš,
kada hoćeš i gdje hoćeš.
Čak i vladu sastavljati. Ili kao onu prije, rušiti.
‒A gdje su bili, i na kojoj su strani bili, kada je grmjelo???
‒Nemoj tako, Lucija! Pupi je jedan fini, kulturan i obrazovan čovjek. Očito ga, draga moja, dobro ne poznaješ i nisi ga često slušala dok govori. Taj ti nastupa za govornicom u Saboru, kao da je završio akademiju dramske umjetnosti. Rođeni je govornik. Milina jedna! Dok ga čovjek sluša, topi se od užitka. Svaka mu je riječ na mjestu. Svaka mu je važna misao naglašena dugim, psihološkim stankama. Svaka rečenica promišljena. Ubojita. I svaka direktno pogađa u srce, svakog slušatelja, Hrvata.
‒A kako si ga nahvalila, još će nam Pupi završiti, i u našim i u srbijanskim narodnim pjesmama. I postati poznat po junačkim istupima i mudrim besjedama.
Nešto kao, nekada davno, Vuk Karadžić.
‒E, draga moja, za takvo što, trebat će se puno, puno više potruditi. I puno, puno više raditi… Za opšte dobro.
Ali, kako je nama krenulo,
nikad ne reci… nikad.
Vera Primorac
