Granica van granice razuma 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 28 Siječanj 2018 19:03
Mijenjajte se, brate dragi!! I nemojte se zavaravati! Niti se nadati nekakvoj nagradi od vaših tajnih naredbodavaca. Dobit ćete od njih samo nogom u tur. Kao i svi takvi, prije vas.
Zato, uradite nešto pozitivno za sve nas zajedno!!! Ako mislite opstati.
I pamet u glavu, drugovi antife! Jer, uskoro bi, ako se na vrijeme ne opametite, mogli i vi, zajedno s nama, ostati i bez gaća.
Zar ste slijepi? Zar ne vidite što nam se sprema?
E, drugovi, drugovi! Ne budite naivni i glupi! Vjerujete vi nama! Ne ćete se, sigurno, iz svega ovoga, izvući neokrnjeni.
Jer, svi bi ovi okolo nas, rado uzeli koji komadić s ponuđenog pladnja. I svi bi nešto mijenjali, prekrajali, skraćivali, pripajali… Od Slovenije, Srbije, Crne Gore do Bosne i Hercegovine.
I svi bi oni htjeli, a posebice oni Veliki, nešto mijenjati u vlastitu korist.
I prigrabiti. Samo za sebe.
Zar vi, zaista mislite, da im vi nešto značite??? !
Lijepo je, lijepo nadati se. Lijepo je i sanjati. Ali, mućnite malo tim vašim zabetoniranim glavama! I ne očekujte ništa od onih kojima ste vi samo lutke na koncu, a koje će, kada se potroše, završiti na smetištu povijesti.
Ali, i vi, naši dragi susjedi i sve svjetske velmože, čujte i počujte! Hrvati su došli k pameti. Konačno!!! I zato, nema više grabeži nikome!!!. Nema više ni muljanja.
Sjećate li se, možda, Badinterove komisije? Ili vam je, zamagljeno sjećanje na sve što je u svezi toga. A, možda vam je nastupila i totalna amnezija?
Ali, ako ste zaboravili, a sigurna sam kako niste, možete malo i osvježiti to vaše pamćenje. Jer svi ste se vi međusobno priznali, u tim starim – novim granicama.
A, baš to, napravile su prve, Hrvatska i naša draga i prijateljska nam Slovenija.
Pa je tako, to naše „prijateljsko“ ozračje, trajalo samo do njihovoga priznanja.
-A, onda je nastupila, jelˈda, borba za uzimanje i prisvajanje? Naravno našega. Po dobroj i staroj osvajačkoj navadi. I naravno, po onoj staroj:Ukradi pa prisvoji!
Evo i sada! Nekima već sada rastu zazubice, na neke određene mete. Naravno za prisvajanje! Jer, komad koji su si namijenili, velik je i zamaman.
Vidim, nisi pogodila o čemu se radi? Pa, o Dubrovniku, draga moja, o Dubrovniku!
- E, nema više grabežine, nema. Nisu Dubrovnik ni prije mogle osvojiti horde barbara, pa ne će ni ovi sada.
Ali, sve mi se čini, dapače sigurna sam, kako se Bošnjaci i Srbijanci ne će, unaprijed moći niti uspjeti dogovoriti, oko raspodjele plijena. Jer su, i jedni i drugi, zainteresirane strane.
-Jelˈda, dobri su im ti planovi! Ali, jadni ne znaju kako su im i jalovi.
-Eh,, moja Lucija, ali dokle tako!? Dokle!??? Hrvatska konačno mora sve to prekinuti. I razriješiti. Ne ćemo, valjda, opet imati agresiju koja se ne će više, po njima, nazivati građanski rat, nego „granični spor“. A sva će se, kao i dosad, konačna rješenja kupovati podmićivanjem.
-Vidi ti, vidi vraga! Opet nam je, za sve to „dobro“ što nas je snašlo,, zaslužan baš drug Račan. Od njega je sve i počelo. On je osobno, a bez ičije suglasnosti, htio pokloniti, onako velikodušno i đentlmenski, ne svoju „ćaćevinu“, nego dio naše Hrvatske. Dio našeg hrvatskog teritorija.
-Kažeš, HRVATSKOG!? A zar je ikada to njemu nešto značilo?!
- Eto, konačno, Bogu dragom hvala, netko reče nešto konkretno i istinito. Konačno prava istina!!! Na znanje i ravnanje svima!
I to bismo trebali drugovima stalno ponavljati. Jer, za sve ovo, kao i za arbitražu, nije kriva ova Vlada, nego Račan i njegov potpis, a onda i Vlada Jadranke Kosor, koja je radi ulaska u EU, pristajala na sve moguće ucjene.
- I svi to znamo! Ali, neki se prave mutavi. Pa, dokle ćemo sve ovo trpjeti? Dokle ćemo tolerirati, sve te, ne samo slovenske, nego i sve pakosti i mučke onih ostalih? Ali, i mučke svih ovih naših klimavaca i beskičmenjaka.
-E,pa, pita se, tako, i Igor Peternel, potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, i kaže:
„Kako ozbiljna država tretira problem ?
A evo kako:
Raketna topovnjača se zbog “redovne” vojne vježbe pojavi i usidri u Piranskom zaljevu, Premijer objasni da vježba nema nikakve veze s trenutnom krizom, ali da susjedima nije pametno policijom ulaziti u suvereni teritorij gdje se vježba obavlja , a diplomati se rastrče po svijetu objašnjavati problem i tražiti saveznike za diplomatsko rješenje.
Ali mi nažalost nismo ozbiljna država. Naši državljani zato odlaze u ozbiljne!“
-Ali, gospon Peternel, ne može to tak brzo.
Najprije Plenki mora tražiti i dobiti suglasnost našeg dragog Pupija i uvaženih članova HNS-a. I kada sve to dogovori, onda mora podnijeti i izvješće glavnoj naredbodavki i koordinatorici svih mogućih kombinacija, planova i realizacija, tih istih planova i kombinacija, veleštovanoj gospođi Merkelici.
-A što ti misliš da nam slijedi nakon toga? –E, onda, kako je i red, na red dolazi pitanje svih pitanja: Kako prepustiti, pod raznoraznim pritiscima, Savudrijsku valu Slovencima, a da mi, tj. naše „hrvatske guske ne skuže da su u magli“.
- E, stani malo, stani! Nismo ni mi vesla sisali. I uvijek, kada je trebalo, znali smo se izboriti za pravu stvar…
- E, moja Monika! Istina je, znali smo se izboriti. Ali, zar ti ništa ne vidiš? Navalili, brate dragi, svi redom na nas kˈo gladni šakali. I još gladniji lešinari. Sa svih strana. Da nas operušaju… Ne biraju sredstva.
I svi bi nešto prisvojili…
I svi bi nešto uzeli…
„Bit će naše!, kažu. Ili milom ili silom.“
Pa su se, zbog toga zajedničkog interesa i udružili u zajedničkoj raboti. Te su, uz svesrdnu potporu odanih im unutrašnjih pomagačima na „ovim prostorima“, a uz svoje vjerne i iskusne savjetodavce iz bijeloga svijeta, revno i sistematično usuglašavali svoje zajedničke ciljeve, u zajedničku taktiku.
„Od Pirana pa do Vardara,
Ajmo, braćo, svi!
Spremite se, spremite,
Spremni smo i mi!“
Bodre ih sva braća i s istoka i iz zajedničke bivše nam države. A i šire…
Ali, EU zastupnica Ruža Tomašić, kao i uvijek dosad, bez dlake je na jeziku. I uvijek govori ono što misli ona, ali i što mislimo i osjećamo, svi mi Hrvati.
Jest, da političari trebaju biti i diplomate. Ali, postoje ljudi koji ne poznaju niti uvažavaju diplomatski jezik. S njima ne treba govoriti u rukavicama niti mlako. Jer, oni to ne razumiju. I to doživljavaju kao kukavičluk. Takvima treba pokazati zube i reći im, jasno i glasni, gdje im je mjesto.
„Arbitražna odluka Arbitražnog suda,
za Hrvatsku ne postoji. Jednoglasnom odlukom Sabora povukli smo se iz arbitražnog postupka i za nas ta odluka može biti samo prijedlog za neke buduće pregovore. Kao bilo koji drugi prijedlog neke stručne skupine.
Akcije slovenske policije u onome što su do rješenja graničnog spora hrvatske vode protuzakonite su i naša policija, a po potrebi i vojska, na to trebaju reagirati. Ovdje se ne radi o nekoj zajedničkoj akciji organa reda dviju država, nego o očitom kršenju suvereniteta Republike Hrvatske“, kaže i EU zastupnica, gospođa Ruža Tomašić.
-Idemo, za njih! Vozi brže, vozi !!! Naprej, vozi!!!
-Ma, ne smeš.
-Zakaj?
- Ne smemo. Tu je hrvaška meja. A, tam su hrvaške vode. I Hrvaški je to del Pirane.
„I HRVATSKI JE TO DIO PIRANA!“
TVRDILA JE TO NEKADA
I SLOVENSKA POLICIJA.
Vera Primorac
