Krv i suze

Detalji

Kategorija: Jasna

Objavljeno: Srijeda, 11 Siječanj 2012 18:18

fShare

Tweet

Za nepuna dva tjedna Hrvatska izlazi na referendum na kojemu će se odlučivati hoćemo li ući u Europsku Uniju i odreći se vlastite države ili ćemo i dalje čuvati ono što je naše. Kako se taj datum bliži tako se sve više raspravlja o tome da li je ulazak u Uniju koristan ili ne.

Oni koji su ZA uglavnom prodaju puste priče i daju nam obećanja u koja mogu povjerovati samo slijepci koji ne vide što se doista događa u toj famoznoj Uniji i kakav je stvaran život onih koji su već tamo. Uz te slijepce rado se svrstavaju i oni koji se nikako ne mogu pomiriti sa samostalnom i neovisnom Hrvatskom, pa ju žele vidjeti potlačenu i poniženu makar i u Uniji kad već ne mogu u Jugoslaviji.

Protivnici ulaska Hrvatske u Uniju u tihoj su većini i mada raspolažu s čvrstim argumentima i autentičnim dokumentima njihov glas pokušava se zaustaviti. Većinu tih argumenata imala sam prilike vidjeti i čuti, ali što se mene osobno tiče dovoljan je samo jedan jedini.

Za hrvatsku samostalnost i neovisnost proliveno je previše krvi i previše suza da bismo je se odrekli potezom pera.

Oni koji su za Hrvatsku prolijevali svoju krv uglavnom su se oglasili, i mada ih izdajnici pokušavaju utišati njihov glas je sve jači. Glas onih koji su prolili suze za Hrvatsku gotovo se i ne čuje. Uzet ću si za pravo progovoriti u ime svih tih hrabrih, nesretnih i ponosnih žena koje su dale Domovini ono najvrednije što su imale.

Naše suze još uvijek teku ali nitko ih ne vidi i nikoga nije briga za one čiji je život stao onoga trena kad su Oni otišli u rat.

- Sine zar baš moraš ? - Moram mama, tko će ako mi nećemo?- Ali sine…? – Nema ali, tako si me odgojila. Ne plači molim te nisam više dijete.

- Ljubavi zar ćeš me ostavit samu? Zar me ne voliš? – Volim te al' postoji ljubav jača od svih ljubavi ovog svijeta. – Znam, ali bojim se, tko će me čuvati dok tebe nema.? – Ja te uvijek čuvam, ne plači vratit ću se…

To su bile rečenice koje su se tih dana najviše čule.

I otišli su. U rovove, u blato, na kišu, na snijeg, u hladne noći i vrele dane. Čuvali su nas i Domovinu, sebe nisu. A mi smo ostale, same. Strah, strepnja, plač, nesane noći. Gdje je? Živ? Ranjen? Zarobljen? Strah, plač, suze, molitva… Bože čuvaj ga!

Vratili su se. Neki pokriveni barjakom, neki živi, ali nikad više isti. Život ide dalje.

Sakupljamo krhotine života; dobro je, prošlo je najgore, treba vremena dok rane zacijele. Ali rane ne zacjeljuju, svakim danom sve su veće; nepravda, poniženje, laž, progon. Opet pakao. On šuti. - Što ti je? – Ništa, pusti me, sve je u redu. – Nije u redu, vidim, lažeš me. – Ma sve je u redu, mogu ja to. Lažni osmjeh, tupi pogled, nesanice… Ovdje je samo fizički, misli u nekom drugom svijetu. Još ratuje, al ne vidi neprijatelja.

Ovaj put mi smo na bojištu, na prvoj crti između Njega i ostatka svijeta. Svaki dan nova borba za normalan život. Što je zapravo normalan život? Ne znamo, učimo zajedno. Gledamo druge; veselje, pjesma, ženidba, udaja, djeca, škola, kuća, auto, ljetovanje, zimovanje, svađe, pomirenja, preljubi, moda, šoping… Trudimo se biti kao drugi ali nam loše ide. Mi smo obilježeni za cijeli život. Svi nas zaobilaze - Lako je vama imate mirovinu, država vas hrani.

Onima koji su se vratili pokriveni barjakom palimo svijeće i nosimo cvijeće na grobove, mi koje znamo gdje su im grobovi. Bože koja sreća, zavide nam još tisuće njih koji ni za grob ne znaju. Majke još neki i žale, ali Udovice nitko.. – Lako je vama imate mirovinu.

Pitate bilo koga od „normalnih“ hoće li se mijenjati s vama. Mirovinu za mjesec dana mira u kući. Mirovinu za živog sina. Mirovinu za voljenog čovjeka. Nitko neće, ali i dalje vas mrze.

Godine prolaze, pet, deset, petnaest, vrijeme čini svoje. Uspjeli smo, živimo normalno, uklopili smo se u društvo „normalnih“, stasala je nova generacija. A onda opet strah, progon, progone ih oni koje su branili od metka i noža. On je Zločinac. Svi su zločinci. Zapovjednici na sudu, u zatvoru, doći će sutra i po Njega. Opet strah, strepnja, plač… Što ću reći djeci kad ga odvedu? Što ću reći policajcima kad mu stave lisice na ruke, zar ću proklinjati odoru koja mi je nekad bila svetinja, odoru koju je i On krvlju natopio. Bože zašto? Ima li kraja paklu? Ima li još ikoga kome je još stalo do nas?

Da teško nam je, ali da ponovo možemo birati birale bi isto. To je naš križ koji nam je Bog dao i nosimo ga s ponosom. To je naš dug prema Domovini.

Sad kad nam žele prodati Domovinu u roblje, došlo je vrijeme da stanemo rame uz rame s našim ratnicima i ostalim Domoljubima i kažemo: NEDAMO HRVATSKU. Nedamo ju jer smo za nju sve dali.

One koji zaokruže DA na referendumu i prodaju nas, zauvijek će pratiti krv naših sinova, naše braće i muževa, zauvijek će ih proklinjati naše suze.

Krv se možda i može oprati, suze nikada.

Jasna