Udbin dosje jednoga hrvatskog “teroriste” 3. dio

Pin It

Image result for velečasni Josip Kapš

Svećenik mučenik, velečasni Josip Kapš

Izvještaj saradnika  “Ličanin”

Primio: Vuksan 17.X 62.

U ovome izvještaju navodni doušnik “Ličanin” piše: “U Canadi se kao emigrant nalazi DOŠEN ZVONED, ali neznam da li je ratni, posljeratni ili predratni emigrant.:  On je 12. X 1962 godine uputio jedno pismo na NOVAČIĆ ANTU iz Jadovnog kuće broj 128 s molbom da to pismo lično uruči svećeniku KAPŠ JOSIPU iz Trnovca. Nakon što je pismo pročitao i vidio da je neprijateljskog sadržaja, on ga je bacio pred mene i rekao da se s takvim stvarima on ne bavi. To je vjerovatno učinio zbog toga što u mene nema povjerenja. Sadržaj pisma doslovno glasi:  Poštovani fra Josipe!   Prije nekoliko dana primio sam vaš list, te vam sada na istog odgovaram, a vredno želim da vas moj list nadje u dobrom zdravlju, te božjem miru i blagostanju, kao što se i ja nalazim.  Potvrda je odmah bila. Sve je u redu. Drugo da vam sve pišem svakako ne mogu pošto ne dozvoljava današnja situacija i kratko vrijeme, pa dolaze dani kada će Hrvati u svojoj kući biti svoj gospodari……” 

Ono što tobožnji “saradnik” ovdje dalje nabraja je kopija onga što stoji u svim drugim izvještajima - čvrsto zbijeni redovi, velika sloga, konačni obračun, bla, bla, bla. 

Prvo, veleč. Josipa Kapša sam jedini put prije odlazka u emigraciju vidio u Smiljanu 1960., za vrieme sv. Mise na blagdan Gospe Karmelske.  Nikada nisam s njime progovorio niti jednu rieč, niti sam od njega primio bilo kakav “list”. Znao sam da Josip Kapš nije je bio fratar, nego dijecezanski svećenik, pa zar bih ja, koji sam o tome ipak nešto više znao, u  mome pismu njega oslovljavao fra a ne velečasni? 

Antu ”Antonu” Novačića nikada u životu nisam sreo. Kako sam čuo od njegove rodbine, on je za vrieme rata služio u 4. satniji 9. ustaške bojne, koja je neko vrieme bila stacionirana na otoku Pagu, pa je Udba tim “listom” i njega htjela uvući u mrežu mojih “suradnika” i strpati u zatvor.

Nu ovdje se jasno vidi da je to “moje pismo” pisao neki nepismeni i podpuno glupi udbaš, lički Vlah, najvjerojatnije taj Vuksan, koji ne samo da ne zna da ja nisam baš toliko nepismen i da nikada u nijednom pismu nisam rabio srbijanštine, nego on čak ne zna ni jesam li ja predratni, ratni ili poslieratni emigrant. Da sam u pravu kada kažem da je to pisao neki nepismeni lički Vlah može se vidjeti u predzadnjoj rečenici gdje kaže da se podpisujem kao tajnik ogranka “Vitez Repoel Bokan”. Prezime Bokan samo imaju lički Vlasi, pa mu se to nekako zaplelo u njegovom zakržljalom mozgu.

Ali kruna ovih udbaških absurda je ono gdje piše: “On je 12. X 1962 godine uputio jedno pismo na NOVAČIĆ ANTU iz Jadovnog kuće broj 128 s molbom da to pismo lično uruči svećeniku KAPŠ JOSIPU iz Trnovca. Nakon što je pismo pročitao i vidio da je neprijateljskog sadržaja, on ga je bacio pred mene i rekao da se s takvim stvarima ne bavi. To je vjerovatno učinio zbog toga što u mene nema povjerenja.”  

To znači da sam ja svećeniku kojega ne poznam, kao odgovor na njegovo navodno pismo, poslao čovjeku kojega isto tako ne poznam. To moje pismo je onda nekim čudom došlo u ruke doušniku “Ličaninu”, koji ga je donio Novačiću da ga pročita. Novačić nije u njega imao povjerenja pa je pismo bacio pred njegove noge, a ovaj je onda uzeo pismo i predao ga gospićkim udbašima, koji su ga prepisali na pisaćem stroju, traskript stavili u moj dosje, a orginal bacili u koš za smeće. Kada se pogleda tko je bio Josip Kapš svakome će biti jasno da je Udba  tim fasifikatom pokušala “dokazati” da je on u vezi s jednim “ustaškim teroristom” i na temelju toga “dokaza” ovoga čestitog Hrvata, uzor svećenika i mučenika poslati na robiju s koje se više neće vratiti. Nu nije im uspjelo, jer je popa Josu, kako su ga zvali njegovi župljani, čuvao netko puno moćniji. 

Pošto, kako sam već naveo, znam vrlo malo o njegovom životu i radu, evo što su o njemu i njegovom mučeničkom životu napisali drugi:

 - Tko je bio Josip Kapš? Svećenik s dva križna puta, rođen 18. ožujka 1917. godine u Gorencima (župa Lukovdol, općina Vrbovsko). Vjernici su ga za života proglasili čudotvornim mučenikom i graditeljem jer je u podvelebitskim župama u drugoj polovici prošlog stoljeća sagradio 10 crkava i kapelica. Komunistička ga je vlast 1954. godine 'u ime naroda' osudila na šest godina zatvora. U Lepoglavi je istu sudbinu dijelio s blaženim kardinalom Alozijem Stepincom. U Liku je u pastoral došao odmah nakon zatvora. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je nekoliko desetaka ličkih župa ostalo bez svećenika koji su pobijeni ili osuđeni na robiju, gospićkom župniku vlč. Josipu Tomcu 1959. godine dolazi u pomoć Josip Kapš. Tada pop Joso počinje pod Velebitom sijati svoje žito života koje i danas raste, i kad njega više nema. Bacio se na gradnju crkava u Trnovcu, Smiljanu, Bužimu, Brušanima, Rosuljama, Smiljanskom polju i Jadovnom. Posla je bilo puno, ali sve se stiglo sagraditi, samo da se sačuva vjera u olovnim vremenima. Remek djelo mu je gradnja križnog puta u Velebitu s 14 postaja. Kod svake postaje kapelica, a na kraju puta crkva Marije Žalosne. Usprkos starosti, posljednjih je godina života po svome burnom životu prebirao kao najbolji svirač po strunama. Sjećao se s ponosom gradnje svake crkve i kapelice, svakog podignutog tornja i oltara. Kad bi čuo zvono kako probija Velebit s neke nove crkve koju je sagradio, nije bilo kraja njegovoj sreći, to mu nitko nije mogao platiti. - Život je san. Muči, trpi, pati. Takav ti je bio moj. Sudili mi, tukli su me, ali ja sam uz pomoć Boga pobijedio sve sotone koje su me napadale. Bog je bio uz mene kada sam ostao živ na križnom putu u Bleiburgu. Sagradio sam crkve uz njegovu pomoć, ispričao je autoru knjige taj britki borac za vjeru i domovinu, uz staru peć u oronulom županom stanu u Trnovcu 2001. godine.  I STARINA VELEBIT BI ZAPLAKAO  Tko god ga je jednom upoznao, postao je njegov obožavatelj jer je ljudima bio duhovna hrana. Mnogi grješnici dolazili su u Trnovac pod Velebit da ih Joso ispovjedi. Da se njemu pokaju i da njegove poderane ruke i skučeni prsti udjele blagoslove djetetu koje je tek došlo na svijet. Njegov je blagoslov bio čudotvoran. - Kad mi je teško u životu, svećenik mi puno puta vrati vjeru u život. Zrači bogatstvom duha. Svatko tko s njime popriča i popije čašu vina, shvati kojim životnim putem treba ići jer njemu u životu ništa ne znači materijalno bogstvo. On svoju mirovinu podijeli sirotinji kojoj je podredio cijeli život, ispričala nam je jedne zgode, dok je Kapš još bio živ, trnovačka župljanka Sonja Marković. Mještani Trnovca tvrdili su da se među njih odavno spustio Bog samo zbog Kapša koji mu je bio dokazani vjerni sluga.  Svašta se tom plemenitom čovjeku događalo za života. U župnom uredu zimi se grijao na staru peć. Jedne hladne zime složio je na ploču peći drva da se suše i otišao u selo. Drva su se zapalila i vatra je zahvatila drveni zid. Plamen je zahvatio i sliku Sv. Josipa. Kada su mještani došli gasiti požar, okvir je izgorio, ali sliku svetca vatra nije htjela ni načeti jer, valjda, Bog nije dao. Pop Joso pokopan je lijepog jesenjeg dana kada je lišće opadalo u Trnovcu uz najviše crkvene i narodne počasti. Da je mogao, i starina Velebit bi zaplakao!

 VELEČASNI JOSIP KAPŠ IZ TRNOVCA NEDALEKO GOSPIĆA - JEDINI HRVAT S DVA KRIŽNA PUTA  - Razgovarao Marin SMOLČIĆ (30. 03. 2002.)

 - U zrakoplovnoj luci kraj Maribora bili su smješteni veliki hangari. U njih se dovodilo po nekoliko tisuća hrvatskih vojnika dnevno. Jadnici, morali su se skinuti do gola, ostaviti sve dokumente, satove, prstenje. Vezani žicom potom su ubacivani u kamione i kao na traci smrti voženi su u protutenkovske rovove u okolici Maribora. tu su strijeljani i odmah zatrpani buldožerima.  Oficiri su se žalili jedan drugome kako imaju puno posla jer je po Titovoj zapovijedi II:Armije trebalo samo u Mariboru likvidirati 85 tisuća ljudi! Sve su zapovijedi za likvidaciju bile usmene. U Mariboru je tada pobijen cvijet hrvatske mladosti, najčešće ljudi koji su bili sasvim nedužni.  Jedini im je grijeh bio što su bili u poraženoj vojsci.  Selo Trnovac udaljeno je desetak kilometara od središta Gospića. Brojne šikare usred pustopoljine mjestimice prošarane močvarom čine geomorfološki stereotip ličkih podvelebitskih polja, Kada starina Velebit za kišnih proljeća i jeseni nema gdje sa svojih skuta otresti višak vode, slije je u kraška polja poput Trnovačkog, pa je u to doba godine i vožnja uskom asfaltnom cestom koja vijuga od Novosela prema Jadovnom, mokra avantura. Zato se valjda i Trnovac »povukao« prema blagoj visoravni podno Velebita ne bi li izbjegao neugodnu vlagu.  Od burnih stoljeća kada su ovuda kročili Turci, preko I. i II. Svjetskog rata do danas je prošlo svega par stotina godina. Pretočeno u godine junaka ove priče, niti četiri njegova života. Josip Kapš, svećenik odnedavno u mirovini, došao je u Trnovac davne 1959. godine i dobio župe: Trnovac, Smiljan, Brušane i Bužim. Borio se za vjeru, za sve njezine fizičke i duhovne atribute, za običnog malog čovjeka koji je u ovim krajevima uvijek bio na »repu« događaja i uvijek za nekoga plaćao ceh. Svoje je svećeničke dane najvećim dijelom proveo u onim sivim komunističkim vrenienima u kojima zvanje svećenika nije bilo previše obljubljeno od strane vlasti. Uz sve to, kada su u ono doba vlastodršci s nevjericom slušali da je vlč. Josip Kapš jedini Hrvat koji iza sebe ima dva Križna puta, nije teško zamisliti kako je bilo širiti vjeru na ovim prostorima.  Nakon zategnutih odnosa sa susjednim državama odlučeno je da moju Postrojbu pošalju na granicu s Italijom. Šest mjeseci gradili smo nad Rijekom svu silu bunkera i zaklona a pad stare Jugoslavije dočekao sam u Lokvama. Kod kuće sam bio samo deset dana i u proljeće 1941. godine opet sam mobiliziran u domobransku postrojbu. Početak II. svjetskog rata ostao mi je u jasnom sjećanju. Bio sam u prvoj domobranskoj postrojbi koja je ušla u Knin! Odmah su uslijedile provokacije četnika iz okolnih sela i nije se dugo čekalo da sruše željezničku prugu i odsijeku Knin od ostatka Hrvatske. Kad je nakon sporazuma NDH i Italije stigla zapovijed o povlačenju iz Knina, nije ju bilo lako provesti u djelo. Ličkom prugom se nije moglo putovati pa smo se za Karlovac kretali preko Drniša, Sinja, Mostara i Sarajeva. I onda opet malo kući, pa mobilizacija... Želio sam učiti te sam se javio u Državnu radnu službu gdje su mi omogućili još šest mjeseci školovanja. Postao sam domobranski časnik. Ubrzo je došla 1945. godina i krah NDH. I tada se dogodio Bleiburg.   

Na spomen imena ovog grada vlč. Josip Kapš malo je zastao u govoru i snizio intonaciju i dinamiku glasa. Valjda po navici, pojmovi koji nose neko zlo i stradanje izgovaraju se tiše i s određenim respektom. Najprije je nešto htio reći, pa opet zastao. Zatim je gestikulirajući rukama i svojim čvornatim prstima neodređeno pokazivao prema sjeveru gdje se Bleiburg natazi. Gledao je po sobi Župnog dvora, po starim fotografijama i oronulom namještaju. I sve to bez riječi. A onda je krenula, priča.  - Nakon predaje u Bleiburgu odvodili su nas na više strana. U samom Bteiburgu najviše je ubijeno civila, starih i nemoćnih, žena i djece. Uz sav taj užas, Bleiburg je za Maribor bio mala Golgota, ukoliko stradanje uopće možeš stupnjevati. A moja grupa upravo je preko Austrije prebačena u Maribor. Od partizanskih oficira sam čuo da je to zapovijedio tito osobno, a provela u djelo Druga armija komandanta Koste Nađa. Svrstan sam u radnu grupu. Bili smo smješteni u jednu kasarnu koju smo uredili, popravili i držali je čistom. Onda smo im i mi počeli smetati. Odabir uhićenika za likvidaciju najprije su obavljali na krajnje perfidan način.   Brijanje i klanje 

 Bilo je to već ljetno vrijeme, vrućina i prljavština. Partizani bi uvečer ponudili brijanje i kupanje onima koji se žurno jave. Jadnici koji su otišli na takva »brijanja« završavali bi prerezanih vratova ili su ih strijeljali. Nikada se nisam javio ni za kakvu »dobrovoljnu hitnu akciju« ili »brijanje«. Hvala Bogu, zato sam ostao živ! Navečer smo sa strahom i tugom gledali prazrie slamnate ležajeve naših kolega supatnika koji su se sami javljali i tako išli u ruke krvnicima. S vremenom nas je bilo sve manje a i postali smo suvišni svjedoci. Igrom slučaja jedan je partizanski oficir doznao da sam ranije izučio remenarski zanat. Kada me pozvao k sebi mislio sam: ovo je kraj! Strogo me upitao zašto se nisam javio kada su tražili tko će im pokrpati remene, futrole za oružje i ostalo. I tako mi je dao novi posao koji mi je spasio život.   Jeste li bili svjedok likvidacija?

  - Ne znam da li smijem o tome govoriti. Star sam čovjek i nemam više što izgubiti. Puno sam toga vidio. Puno zla, ništa dobra. U zrakoplovnoj luci kraj Maribora bili su smješteni veliki hangari. U njih se dovodilo po nekoliko tisuća hrvatskih vojnika dnevno. Jadnici, morali su se skinuti do gola, ostaviti sve dokumente, satove, prstenje. Vezani žicom potom su ubacivani u kamione i kao na traci smrti voženi su u protutenkovske rovove u okolici Maribora. Tu su strijeljani i odmah zatrpani buldožerima. I sve to po naređenju Tita. Najperfidnije su likvidacije bile uza sami aerodrom. Tamo je doista bilo strašrio.  Velečasni Kapš opet malo zastajkuje u govoru. Traži li pravu riječ ili prelistava slike od prije 57 godina? Možda ponovni nalet zaboravljenog straha iz minulog vremena?   Masovne grobnice 

 - Kada su tijelima ubijenih Hrvata popunili većinu protutenkovskih rovova, partizani su se dosjetili kako ubiti i gdje sakriti tijela novih žrtava. Uz aerodrom Nijemci su imali vrlo čvrsta skloništa. Bili su to golemi armirani podzemni bunkeri za ljude i tehniku. U najveći se moglo smjestiti na tisuće vojnika. Netko od partizanskih oficira došao je na ideju kako ih iskoristiti kao tvornice smrti. Gole zarobljenike nagurali su u takav veliki bunker. Moglo je tu biti oko sedam tisuća ljudi. Ovo doista sada prvi puta govorim javno. Bilo je strašno, to sam sanjao mjesecima. U bunker su ranije nagurali nešto eksploziva. On je trebao pobiti te jadnike. Druga, veća količina eksploziva stavljena je izvana. Ona je u skršenom betonu i čeliku zauvijek pokopala sve te bezimene jadnike, većinom sasvim nedužne domobrane. Zamislite, oko sedam tisuća ljudi ubijeno i pokopano u zajedničku grobnicu samo jednim potezom! Možete li to vjerovati!?  Doznao sam da su hangari »radili« i dalje. To što sam bio u radnoj službi i što sam majstor remenar spasilo me i Bog je htio da Vam danas ovo pričam. Partizani su kasnije primijenili novu taktiku. Razvrstavali hrvatsku vojsku po činovima, vrstama postrojbi, rodovima vojske... Nekima su govorili da idu kući, da idu u Hrvatsku. Tu je započinjao Križni put onih koji nišu završili ubijeni u rovovima ili podzemnim bunkerima. Neke su likvidacije počele odmah, jer se neki golobradidi kurir sjetio da čovjek iz četveroreda sliči nekom ustaši i slijedio je metak u glavu ili nož u vrat! Boraveći u Mariboru čuo sam od nekoliko visokih partizanskih oficira kako što prije treba završiti s likvidacijama jer bi se saveznici mogli pobuniti zbog takvog postupka prema uhićenim ratnim zarobljenicima.  Oficiri su se žalili jedan drugome kako imaju puno posla jer je po Titovoj zapovijedi II. Armija trebala samo u Mariboru likvidirati 85 tisuća ljudi! Sve su zapovijedi za likvidaciju bile usmene. U Mariboru je tada pobijen cvijet hrvatske mladosti, najčešće ljudi koji su bili sasvim nedužni.   Partizanska pljačka

Jedan je kapetan bio najglasniji u hvalisanju. Kroz prozor sam čuo kako se hvalio da su na prijevaru kod Bleiburga na pregovore privukli hrvatske posrednike. Bili su to časnici bez osobnog naoružanja. Svi su pobijeni. Neki puškama, neki su zaklani. Taj se oficir s ponosom hvalio s dva ručna sata, ratnim plijenom koji je skinuo s dvojice ubijenih hrvatskih časnika nakon što ih je osobno zaklao. Partizani su nam sve krali, barem ono što je nešto vrijedilo ili im je moglo biti od koristi. Ja sam imao novu domobransku jaknu, šinjel, i bojao sam se da mi ga ne otmu jer bi mi noću bilo hladno. Nemam ga gdje sakriti i onda se dosjetim. Zamazao sain ga o pod i premazao s industrijskom masti pa je bio neugledan i prljav. Tako sam ga zadržao. Kada je na tim trakama smrti posao bio pri kraju, nas preživjele trebalo je pokazati narodu kao krivce za sve što se događalo od 1941. do 1945. Onda smo i mi krenuli na Kri,žni put.  Skupina u kojoj je bio Josip Kapš prošla je pješice od Maribora do Petrovaradinske tvrđe. Na tom je putu tužna kolona bila sve rjeđa. Bez ikakva povoda svakoga dana bi se neki bahati stražar dosjetio da mu je »taj i taj nešto skrivio«. Metak, udarac kundakom ili nož. Kapš je sve to gledao. Likvidacije su se uglavnom događale izvan naseljenih mjesta kako ne bi bilo svjedoka. Mrtve bi bacali u obližnje rijeke, močvare ili su ih uhićenici pokapali u plitke grobove iskopane na brzinu jer se moralo dalje. Uz Petrovaradinsku kulu, na obali Dunava, proveo je neko vrijeme i nakon kapitulacije Japanadio preživjelih domobrana pušten je na slobodu. Samo što je ta sloboda u Lukovdolu imala gorak okus.   Sluga bratu komunisti  

- Moj brat po ocu bio je komunist i »budža« u selu. Kada sam se vratio u rodnu kuću on je odredio da živim i radim kao njegov sluga! Sramio me se jer sam bio u domobranima i davao mi najteže poslove, često nedostojne čovjeka. I dok sam ja tako živio, više gladan nego li sit, moj je brat bio glavni u Narodnom odboru i bio je gospodar svih dobara, života i smrti. Dvije sam mu godine služio bez jednog novčića. Kada je dr. Sojat 1947. u Rijeci ustanovio bogosloviju, ja sam pohitao ne bi li završio za svećenika. Možete misliti kako je to zvučalo u ono vrijeme kada su oči cijeloga svijeta bile uprte u kardinala Stepinca.  Ni komunistička tortura, niti podmetanja nisu ga omela. Godine 1953. Josip Kapš se zaredio i dobio je svoju prvu službu u Lovincu. Samo što je za razliku od drugih svećenika najprije morao otrpjeti Članak 118. tadašnjeg Krivičnog zakona. Pučki rečeno, dobio je tri mjeseca zatvora »kao narodni neprijatelj koji širi neprijateljsku propagandu« - stajalo je u optužnici. Nakon zatvora i službe u Lovincu krenuo je u Ogulinske Oštarije a od tuda u Okružni sud u Rijeci. Optužba poznata: državni neprijatelj koji širi antidržavnu propagandu. »A ja sam samo prenosio riječ Božju!«-kune se vlč. Kapš.   Zatvor za »neprijatelja naroda«  

Tadašnjim vlastima smetali su sjemenište i bogoslovija. Prekrasni objekt trebao bi imati drugu namjenu, mislili su nositelji vlasti u Rijeci. Na potpuno montiranom procesu koji je počeo u lipnju 1954. konfiscirano je pola tog objekta, škola je zatvorena a svi uhićeni osuđeni su na kazne strogog zatvora. Da bi se po tadašnjim zakonima mogla zatvoriti i ukinuti jedna ustanova, netko je trebao biti osuđen na 5 i više, godina. Ovu je »normu« ispunio Josip Kapš. »U ime naroda« osuđen je na 6 godina strogog zatvora. Optužba poznata: rad protiv države i naroda.  - Najgore mi je bilo što nisam smio u Novu Gradišku, robijati s ostalim svećenicima. Mene su stavili među najveće kriminalce i ubojice u Lepoglavu. Čuvari su nas povremeno tukli i mučili na sve moguće načine. Nakon tri godine torture u Lepoglavi poslali su me Gradišku gdje sam bio oko godinu i pol dana.  

Janjetina Jakova Blaževića  

Povratak iz zatvora bio je još jedna prekretnica u Kapšovom burnom životu. Počeo je službovati u Trnovcu. Odlično je primljen od vjernika a šikaniran od vlasti. Odmah se bacio na posao. U selu Jadovno sagradio je kapelicu Svete Marije pomoćnice, po okolnim selima je popravljao crkve, gradio kapelice, sakupljao pomoć za sirotinju. U selu Brušanima popravio je krovište crkve koju su zajedno s dijelom vjernika partizani zapalili 1942. godine. Godine 1962. obnovljena je crkva u Trnovcu. Godinu dana poslije u Smiljanu je obnovio crkvu Sv. Marije. Karmelske. A radovi su se odvijali i u vrijeme kada su tamo na janjetinu došli nedodirljivi Jakov Blažević i Kata Pejnović, tada najjača garnitura ličkih komunista. Prijetila mu je UDBA i milicija. I onda su Kapša opet priveli jer je svojim radom i držanjem povrijedio komunističke glavešine. Srećom, upravo je tada Tito objavio amnestiju za sve one koji su bili u sukobu s lokalnim moćnicima. Dakako, i verbalni je delikt ostao na snazi. Josip Kapš je život i dalje provodio u stalnom radu, ali pod budnom paskom »organa reda« i sitnih »špiclova« koji nisu propuštali njegove mise, pazeći na svaku riječ u kojoj bi se mogla naslutiti negacija komunističke vladavine.  Razmišljajući o svom Križnom putu pomislio je da bi u znak zahvalnosti za Kristove muke, ali i za počast svim preminulim na hrvatskome Križnome putu trebao sagraditi nešto što će ostati i nadživjeti ga. U gotovo tristo metara strme litice počeo je graditi četrnaest postaja Križnoga puta. Svaka postaja - jedna kapelica. Sagradio je tako ogradu i put a na kraju uzvisine niknula je kapelica Gospe žalosne.  Umirovljeni svećenik Gospićko-senjske biskupije, dugogodišnji župnik Smiljana, Trnovca, Brušana i Bužima Josip Kapš umro je 26. listopada u Gospiću. Pokop vlč. Kapša obavljen je 28. listopada 2006. u 14 sati u Trnovcu.  

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen