Američki “tajni ratovi protiv širenja komunizma” (3. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 10 Lipanj 2016 17:04
Španjolska strana otoka Hispanjole dobila je 1844. godine nezavisnost od Haiti-a i dobila ime Dominikanska Republika. Ta nezavisnost nije dugo potrajala, jer već na 18. ožujka 1861., nemajući pojma kako upravljati državom, domaći vođe pozivaju Španjolsku da kao imperijalni gazda preuzme vlast, što je ova jedva dočekala.
Isti dan u Ujedinjenim Američkim Državama izbija građanski rat. Kada je 1865. taj rat završen, bojeći se američke intervencije Španjolska Dominikanskoj Republici daje nezavisnost.
Koncem 1868. američki predsjednik Andrew Johnson predlaže da Ujedinjene Države anektiraju Haiti i Dominikansku Republiku. Ali pošto je njegov mandat bio pri kraju aneksija nije izvršena pa je projekt prešao u ruke nove administracije predsjednika Ulysses-a Grant-a.
Na 29. studenog 1869., njegov predstavnik odlazi u Dominikansku Republiku gdje je podpisan ugovor o aneksiji. Ali kada je ugovor poslan na ratifikaciju u američki Senat on nije dobio dvotrećinsku većinu glasova i Dominikanska Republika je izpala iz američkog ‘zagrljaja’, u njoj je nastao kaos u kojem je na vlast došao domaći tiranin.
Iste godine Carlos Manuel de Cépedes objavljuje nezavisnost Kube od Španjolske što dovodi do rata koji će trajati 10 godina. Cépedes u svim područjima pod njegovom kontrolom ukida robovlasništvo i oslobađa robove.
Amerikanci mu pokušavaju pomoći nu znajući da oni štite robovlasništvo i da su njihovi ciljevi isti kao i španjolski on odbija njihovu pomoć.
Na koncu 1878., četiri godine poslie Cépedesove smrti, kubanski revolucionari su poraženi.
Sada dolazi treće ponavljanje poviesti Kariba, koje će svaki Hrvat lako razumjeti jer ono što se tada dogodilo s Karibima događa se s Hrvatskom od završetka rata 1995. godine do danas.
Banke i razne druge sjeveroameročke i europske korporacije počele su poput gljiva nicati u Kubi, Haitima i Dominikanskoj Republici i počele s energičnim natjecanjem u pljačkanju. Najprije pod vrlo lošim uvjetima osiromašenim državicama daju ogromne kredite, koje one nisu u stanju odplaćivati, a onda špekuliraju s naglo rastućim nacionalnim dugovima.
Kuba je bila tračak nade. Uz mnoge domoljube koje su španjolske vlasti natjerale u progonstvo bio je i pjesnik José Marti. Ranih 1880ih Marti se počeo baviti politikom i pokazao neobičnu sposobnost kojom je pod barjakom nacionalizma ujedinio sve Kubance bez obzira na rasu i klasu.
Na tom primjeru, mnogo godina kasnije, natjecati će se njegov revan štovatelj Fidel Castro.
Marti je u za vrieme progonstva proputovao Ujedinjene Američke Države prikupljajući novac među kubanskim emigrantima za novu revoluciju za oslobođenje Kube izpod španjolske dominacije.
U emigraciji je 1892. osnovao Kubansku Revolucionarnu Stranku. Tri godine kasnije sa grupom dragovoljaca izkrcao se na Kubu i počeo revoluciju za oslobođenje i nedugo poslie toga poginuo je u jednoj bitci. Marti je Kubance uvijek opominjao da ne ulaze u nikakve saveze s Amerikancima, posebno dan prije svoje smrti kada je napisao: “Živio sam unutar monstruma i poznam njegovu urtobu”. Te njegove riječi više put je ponavljao Fidel Castro.
U siječnju 1898. američki predsjednik William McKinley šalje u Havanu ratni brod ‘USS Marine’. Nedugo poslie pristanka u luku na brodu je došlo do spektakularne eksplozije. Iako je, kako su mnogi vjerovali, eksplozija bila pripremljena u Washingtonu, Amerika je odmah obtužila Španjolsku, što je u američkom narodu pobudilo golem apetit za rat protiv nje.
Rat nije dugo trajao. Već 16. srpnja Španjolci se predaju. Ovaj rat stajati će Ameriku 200 milijuna dolara, ali podpisivanjem mira Amrika će od Španjolske dobiti kontrolu nad Filipinima i Guamom na dalekom iztoku.
Amerika istodobno koristi priliku za aneksiju Puerto Rica, koji je godinu dana prije dobio nezavisnost od Španjolske. ‘Ovo je za Ameriku bio jedan sjajan mali rat’, izjavio je tada američki ministar vanjskih poslova John Hay.
Koncem 1898. Kuba je ‘legalno’ premještena iz španjolskog vlasništva u teoretsku nezavisnost pod upraviteljstvom Ujedinjenih Američkih Država, bez podpisa ijednoga Kubanca.
Ujedinjene Američke Države u Kubi uzpostavljaju svoju vojnu vlast, koja 1901. tzv. Platt Amendment-om mijenja kubanski ustav. Ovaj amandman daje Washingtonu vječno pravo miješanja i aktivno sudjelovanje u svim kubanskim poslovima; vrhovnoj vlasti, financiranju, vanjskim i unutarnjim poslovima i daje Americi izbor zemljišta za vojne baze. Te godine za predsjednika UAD-a dolazi Theodore Roosevelt koji u svom govoru izjavljuje da je njegov posao u Južnoj Americi ‘pokazati ovim Dagoima (podrugljiv naziv za sve koji su govorili španjolskim jezikom) da se moraju pristojno ponašati’ i da u svakom poslovanju s njima treba ‘speak softly and carry a big stick’ (govoriti tiho i nositi veliki štap).
Američka prisutnost u ovim prostorima naglo se širila. Kako bi počela s gradnjom Panamskog kanala Amerika 1903. uzpostavlja svoj ‘protektorat’ nad Panamom. Kako bi zaštitila kanal Amerika gradi svoje vojne baze diljem Kariba i Srednje Amerike; u Guantanamu, Samana zaljevu, Puerto Ricu, Djevičanskim otocima, u Nicaragvi, Fonseca zaljevu i drugdje.
U svome govoru Rooseveltov nasliednik William Taft 1912. izjavljuje: ”Nije daleko dan kada će tri Zviezde i Pruge (američka zastava), na tri jednako udaljene točke zabilježiti naš teritorij: jedna na sjevernom polu, druga na Panamskom kanalu i treća na južnom polu. Čitava hemisfera bit će naša radi snage superiornosti naše rase, ustvari ona je moralno već naša.”
Prva komunistička (boljševička) revolucija 1917. i dolazak Lenjina i njegovih boljševika na vlast u Rusiji izazvala je u Americi nelagodnost i bojazan i predstavnik američkog ministarstva vanjskih poslova John Foster Dulles odlazi u srednje-američke državice da ‘izvidi stanje’.
Nije trebalo dugo vremena da se Dulles uvjeri da je komunizam tamo i u čitavoj Latinskoj Americi bio na vrlo neznatnoj razini, ali da je anti-amerikanizam vrlo jak i da je u stalnom porastu.
Sredinom 1920. godine dvije trećine zemljišta u Kubi, Haitima i Dominikanskoj Republici bilo je u vlasništvu raznih američkih kompanija
Američka vlada se prema ovim državama ponašala kao s privatnom svojinom.
Takva vrsta imperijalizma je u neku ruku nadmašila sve druge imperijalizme, čak i onaj britanski. Britanski političar Philip Guedalla, kad ga je netko 1927. godine upitao što on o tome misli, reče: “Imam osjećaj da je ovaj imperijalizam nešto kao otvoren prozor, ako ga sam otvoriš imaš svježi zrak, a ako ga drugi otvore onda imaš propuh.”
Sve ove male državice imale su sliedeći izbor, prihvatiti američku dominaciju njihove ekonomije, vanjske politike, legalnog sustava, ustavnog zakona, kulture, pa čak i političkog mišljenja.
To je bio sustav pod kojim su ovi narodi imali dvie opcije: pokoriti mu se, ili čekati sigurnu smrt u borbi protiv američke dominacije.
Kako bi mogli što lakše vladati ovim državama, Amerikanci na vlast u njima postavljaju domaće izdajnike, koji su za svoju udobnost voljni služiti svakog gospodara i, za njegovu, a najviše svoju korist činiti neopisive zločine protiv svoga naroda. Mi Hrvati po tom pitanju imamo vrlo veliko izkustvo.
Svi do jednoga, Fulgencio Batista u Kubi, Rafael Trujillo u Dominikanskoj Republici, Fracois Duvalier u Tahiti-u, Anastasio Somoza u Nikaragvi, Carlos Castillo Armas u Gvatemali, Marcos Pérez Jiménez u Venezueli itd., postaju grubi, podmukli i prefrigani diktatori. Svi su oni ubrzo shvatili da bi im američki strah od širenja komunizma mogao biti od velike koristi.
Oni sada glume velike borce protiv ‘crvenog vala’ što će im u očima većinom glupih američkih političara dati čast, legitimnost i smisao.
Što su više komunista mogli pronaći time su postajali više važni i više financijske i vojne pomoći su mogli iztresti iz Washintona.
Ako pak komunista nije bilo oni su ih uvijek bili spremni izmisliti. Kad nisu mogli pronaći nikakve komunističke organizacije onda bi sami organizirali ‘tajne komunističke grupe’.
Tako naprimjer Trujillo, kad mu je 1944. opet zatrebalo nekoliko milijuna dolara, uvozi nekoliko emigranata, koje je prije nekoliko godina protjerao, i u njihovo ime osniva “Popularnu socijalističku stranku”, koja će se kasnije, po njegovoj zapoviedi, deklarirati marksističko-lenjinističko-staljinističkom i u idućim ‘izborima’ ići protiv njega.
Na izborima 1947., koji su, kao i svi ostali prije i poslie njih, bili namješteni Trujillo je normalno pobjedio s većinom glasova i Socijalističku stranku odmah proglasio terorističkom organizacijom, a njezine ‘vođe’, naivne emigrante, strpao u zatvor.
I, kako bi se i u buduće mogao ‘odlučno obračunati s prietnjom komunizma’, Amerika mu odmah šalje pomoć od nekoliko milijuna dolara, koji su naravno skončali u njegovim džepovima.
Vrlo slične makinacije rabio je jugoslavenski boljševički krvnik J.B. Tito.
Od tzv. Rezolucije Informbiroa u lipnju 1948., pa do svoje smrti 1980., on je, kao i svi ovi drugi diktatori, od Amerike izmuzao milijarde i milijarde dolara, koje je trošio za kupnju, skupih automobila, privatnih vlakova i brodova i na razne druge ekstravaganze, koje si ni mnogi kraljevi ni carevi nisu mogli priuštiti.
Kada god bi potrošio dobivene hrpe zelenih dolara, on bi digao buku ‘Evo dolaze Rusi’ i Amerika bi mu bez ikakve provjere poslala nove milijarde.
Prema nekim izvorima, on je od 1948. do 1976. od Amerike dobio oko 60 milijardi dolara ‘pomoći’, koju nije morao vratiti.
Kada je i to potrošio on je podigao drugih dvadeset milijardi kredita uz visoke kamate, koje države koje su nastale razpadom njegove carevine, poglavito Hrvatska, danas moraju odplaćivati i odplaćivati će u nedogled.
Danas čitamo kako njegovi “antifašisti” u svojim novinama neprestano ponavljaju kako su u Titinoj ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’ 1978. godine bile veće plaće nego u ovoj danas, kako su ciene bile puno niže pa se za taj novac moglo kupiti mnogo više nego danas. Nu nitko od njih ne spominje da u Titinim trgovinama nije ni blizu bilo tako velikog izbora kvalitetne robe, posebno hrane kao što ima u današnjim, a kmoli da bi spomenuli čija je krivnja za ovo današnje stanje u Hrvatskoj.
U Haitima, od ukupno dva milijuna glasača, na ‘izborima’ u lipnju 1964., Papa Doc Duvalier je dobio dva milijuna osamsto tisuća glasova.
Nu ništa to nije smetalo predsjedniku Johnsonu da mu čestita na pobjedi i mu, radi ‘blizke suradnje i solidarnosti’ pošalje dar od dva milijuna šeststo tisuća dolara i još četiri milijuna uloga u njegove rafineriju nafte.
Poslie strašnih mučenja i ubijanja tisuća nevinih ljudi, zlostavljanja i progona katoličkih vjernika, svećenika i biskupa, podpuno ludi ‘Papa Doc’ (Tata doktor) François Duvalier u svemu je, osim imenom, sam sebe uzdigao na status kralja. I ne samo to, on sebe proglašava božanstvom i naređuje da se umjesto - Oče naš, koji jesi na nebesima..., moli “Doc naš, koji si doživotno u Nacionalnoj palači, sveti se ime tvoje sada i za iduća pokoljenja. Biti će volja tvoja u Port-au-Prince (glavni grad Haiti-a) kao i u provincijama. Daj nam danas naše nove Haite i ne opraštaj dugove onim anti-patriotima koji pljuju po našoj zemlji.”
Za tu svrhu dao je tiskati i novi ‘katekizam’. Katolička Crkva ne može protiv njega poduzeti nikakve sankcije jer ga je Papa Ivan XXIII. već prije izopćio iz Crkve.
Nu to kasnije ništa neće smetati talijanskom ‘socijalisti’ Crvenom Papi Pavlu VI. da poništi odredbu svog predhodnika i da ovog ludog zločinca, bez ikakvih uslova, ponovno primi u svoju Crkvu.
Ali tome se nije čuditi jer isti ovaj Papa 1966. godine podpisuje državni sporazum s komunističkom Jugoslavijom ne obzirući se pritom na zločine koje je ta državna tvorevina počinila nad katoličkim pukom i katoličkom Crkvom.
Nije mu smetalo da taj ugovor s njegovim tajnikom Casarolijem podpisuje ateist, komunistički general, srbijanski zločinac Milutin Morača, koji je osobno sudjelovao u ubojstvima nekoliko stotina katoličkih svećenika.
Kasnije, 1971., Pavao VI., kako je sam izjavio, ‘s velikim uzhićenjem i zadovoljstvom’ prima u posjetu jednog od najvećih mrzitelja vjere i Crkve, masovnog ubojicu J.B. Tita i njegovu četvrtu (ili tko zna koju po redu) suprugu Jovanku.
To će valjda i biti razlog za koji ga je Vatikan 2014. proglasio blaženim.
Kada se malo pogleda u ove igre koje današnji Papa s Moračinim i Jovankinim sunarodnjacima i ortacima igra oko proglašenja bl. kardinala Stepinca svetcem, mora se doći do zaključka da je on sebi za uzor uzeo baš ovog obožavatelja komunističkih krvnika.
Da je đavao ušao u današnji kler potvrdila je i Naša Gospa od Ruža u svojoj poruci 13. svibnja 1978. u kojoj je između ostalog rekla: “Kako sam vas već opominjala i opominjala da će sotona ući u najviše domene hierarhije u Rimu. Treća tajna, djeco moja, je da će sotona ući u Crkvu moga sina.”
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 4. lipnja 2016.
