Današnji problemi baština su starih zakulisnih igara europskih imperijalista (3. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Veljača 2016 18:03
Tijekom dvadesetog stoljeća kada se spominjalo otomansko carstvo bila je praksa nazivati ga turskim carstvom. Takva praksa je zanemarivala etničku i vjersku raznolikost naroda; Arapa, Kurda, Armenaca, Grka i niz drugih, koji su bili njegovi podanici i koji su se mogli zvati Otomanima isto kao i Turci.
Zato, kako nebih u tekstu stalno ponavljao Otomani, otomanski itd., tu i tamo, ćete naći Turci, turski itd., posebno kada je riječ o vojsci. To je nešto slično onome kad govorimo Britancima i Englezima.
Podanike otomanskoga carstva se nekad zove i Osmanlijama. To je iz razloga što je, prema legendi, utemeljitelj toga carstva i prvi njegov sultan bio neki Osman.
Toliko, samo radi pojašnjenja.
[.....] Poslie poraza njihovih pomorskih snaga u Dardanelima Britanci i Francuzi brodovima dovlače svoje kopnene snage koje će se, prema planu njihovih ratnih planera, izkrcati na rt poluotoka Gelibolu i uzpostaviti mostobran za daljnje napredovanje prema Istanbulu. Podpomognute težkim mornaričkim topništvom, odatle će napredovanjem prema Mramornom moru, duž obale uništavati otomanske postave i omogućiti mornarici ulaz u Dardanele, ukloniti mine i ostale prepreke i ući u Mramorno more, odakle će lako forsirati Bospor i zauzeti Istanbul.
Pred konac travnja 1915., poslie golemih gubitaka, Saveznicima uspieva na vrlo uzki dio obale na samom rtu poluotoka izkrcati 50.000 britanskih, “Anzac” i fransuskih vojnika. (Anzac je kratica za - Australian and New Zealand Army Corps).
Plan, kako su ga zamislili u Londonu, bio je; silovitim udarima brzo prevaljati
(“roll over”) otomanske linije, ali umjesto tog zamišljenog “blitz kriega” rat se pretvorio u rat zastoja, rat u rovovima.
Tri puta Saveznici pokušavaju probiti otomanske linije kako bi zauzeli selo Kritia i uzvisine Achi Baba. I svaki put su odbijeni.
U prvoj bitci 28. travnja, Britanci i Francuzi imaju preko 3.000 mrtvih i ranjenih , a da nisu osvojili ni jedan metar bojišta.
U novom pokušaju, koji je počeo 6. svibnja, u tri dana borbe Saveznici gube 6.500 ljudi, skoro 30% jedinica koje su bile uključene u napad, a uspjevaju osvojiti svega 500 metara terena.
U trećem i posljednjem napadu, 4. lipnja, Britanci gube 4.500, a Francuzi 2.000 vojnika, za 250 metara osvojenog terena.
Prema tome, svaka milja puta prema selu Kritia stajala bi saveznike 20.000 žrtava. To oni nisu mogli izdržati.
I branitelji Gelibolu-a trpe goleme gubitke. Njihove žrtve bile su skoro jednake britanskim i francuskim, ali su odlučni boriti se do zadnjeg čovjeka
Pod Enver-pašinom zapovijedi da se “invadore mora natjerati u more” otomanski branitelji se dižu na protu juriše na njihove linije.
U dva masivna noćna juriša, 1. - 2. i opet 3.- 4. svibnja gube što poginulih, što ranjenih, blizu 10.000 vojnika i častnika.
Poslie mjesec dana skoro svakodnevnih napada i protunapada i golemih gubitaka na obe strane, agresor se takorekuć uobće nije pomakao napried i na bojištu dolazi do zastoja. Obe strane su ukopane i za sada drže svoje linije za koje su pali desetci tisuća agresorskih i braniteljskih ratnika. Branitelji nisu uspjeli agresora natjerati u more, ali su ga uspjeli spriečiti u namjeri da zauzme uzvisine s kojih bi mogao kontrolirati čitavo bojište.
Sada po bojišnici većinom djeluje topništvo.
Otomansko topništvo tuče po britanskim i francuskim položajima, a njihovi brodovi po otomanskim.
Sve više zabrinuta britanska vlada je prisiljena preizpitati situaciju na Gelibolu-u.
Kampanja očito nije išla kako je zamišljena.
Od Churchillovog mornaričkog podhvata se odustalo poslie katastrofalnog pokušaja forsiranja tjesnaca 18. ožujka, a Kitchenerov kopneni pohod suočen s odlučnom otomanskom obranom se izjalovio.
Britanci ne smiju iz rovova pomoliti glave pa improviziranim snajperima s periskopom pokušavaju gađati otomanske vojnike.
Ovo me podsjeća na onu priču kada je neki Ciganin, Titin partizan, u nekoj rupi sakrio glavu i pucao u zrak. Dođe kapetan i kaže: Bre Cigo, šta ti to radiš?, a Cigo će njemu: Bre drugu kapetanu, toliko go mrzim taj narodni neprijatelj da ne mogu da go gledam!
Vrlo mudrim i smionim napadaom 13. svibnja, Otomani još jednom dokazuju da britanska “nepobjediva” mornarica nije nepobjediva.
U uvali na samom rtu poluotoka bio je usidren golemi bojni brod “Goliath” čiji su topovi tukli po liniji obrane kako bi pomogli francuskim trupama pomoći u napadima na linije obrane.
Turski torpedni čamac “Mauvenet-i Milije” polako se “na rikverc” primicao Goliatu. Zato što je vozio okrenut prema natrag Britanci su mislili da se radi o njihovom čamcu koji se radi bojazni od mina nije smio okrenuti.
Iluzija se brzo pretvorila u užas kad je otomanski čamac iz neposredne blizine u Goliata izpalio tri torpeda. Goliat je potonuo u roku od par minuta i od 700 ljudi posade njih 570 odnio sa sobom na dno.
U silnom metežu koji je nastao poslie eksplozija, turski čamac je velikom brzinom bez problema pobjegao.
Uza sve dosadašnje gubitke zavezničke mornarice su još uvijek glavna , nadmoćna pomorska snaga na Mediteranu, ali dolaskom njemačkih podmornica koncem svibnja ta slika se naglo mienja.
U otvorenim vodama Egejskog mora njemačka podmornica “U-21”, 25. svibnja potapa britanski brod “Triumph” dok je topovima tukao po otomanskim položajima. Brod je pogođen nekoliko minuta poslie podne pred očima obiju vojski - na trijumf otomanskih, a kao golem udarac moralu savezničkih vojnika.
Dva dana kasnije ista podmornica blizu rta Heles torpedira i potapa britanski brod “Majestic” i “Kraljevska mornarica” je prisiljena povući sve teže brodove od Dardanela.
Uzastopni neuspjesi na Gelibolu-u izazivaju političku krizu u Britaniji. U svibnju 1915. liberalni premier H. H. Asquith je prisiljen ući u koaliciju s komzervativnom strankom. Radi dokazane nesposobnosti Winston Churchill je smijenjen s dužnosti šefa ratne mornarice “Prvog lorda Admiraliteta”.
Na njegovo mjesto postavljen je konzervativac Arthur James Balfour.
Stari zločinac Kitchener je idalje ministar rata i, uzprkos što je za katastrofu u Dardanelima i na Gelibolu-u jednako kriv kao i Churchil, on idalje vodi glavnu rieč. On na sjednici 7. lipnja za riješenje problema predlaže tri moguća riešenja;
1.) Napustiti kampanju i povući se s Gelibolu. 2.) Poslati velike kopnene snage i tako zauzeti poluotok. 3.) Idalje slati manje snage u pomoć onima koje su već tamo.
Vijeće odbija prvi priedlog “jer priznanje poraza bi one još neodlučne balkanske zemlje moglo okrenuti protiv Entente i skoro sigurno dovesti do ustanaka u svim dielovima muslimanskoga svieta”.
Ovo je još jedan dokaz koliko su sile Entente bile zaokupirane otomanskim pozivom na jihad protiv njih.
Na koncu, Kitchener je uspio uvjeriti vijeće da se na Gelibolu odmah pošalju 3 nove divizije tzv. Mediterranean Expeditionary Force (oko 45.000 vojnika) pod zapvjedništvom generala Iana Hamiltona.
Kako bi Hamiltonu dali “val potreban za brzu pobjedu” Britanci koncem lipnja šalju mu još 2 divizije. Nu sve je to uzalud.
Ljute topničke, strojničke, snajperske i sve druge bitke, mnoge od kojih su prsa o prsa, vode se cielo ljeto i jesen, bez pomaka napried.
Konačno 13. studenog 1915. glavni britanski promoter osvajanja Dradanela, Bospora i Istanbula, lord Horatio Kitchener dolazi u posjet bojišnici i, vidjevši katastrofalno stanje savezničkih snaga, odlučuje da bi za osvajanje poluotoka bilo potrebno puno više snaga nego ih Britanija i Francuska u ovo doba imaju na razpolaganju, te da je jedini izlaz evakuacija.
I, 7. prosinca 1915. britanska vlada izdaje zapovied za evakuaciju svih trupa i sveg materijala koji se može spasiti.
Poslie golemih gubitaka od ukupno 50% ljudstva, Britanci još na bojišnici imaju 77.000 vojnika i ogromne količine materijala, a povrh toga stalno su izvrgnuti otomanskom topništvu, tako da je evakuaciju bilo puno lakše zamisliti nego izvesti.
Nu ipak, pod okriljem noći i raznim simulacijama “normalnosti” na linijama, Britancima i Francuzima uspjeva do 9. siječnja 1916. evakuirati sve ljudstvo i nešto materijala.
Iza sebe su, kako stoji u zapisima nekih otomanskih častnika, ostavili goleme količine, hrane, odjeće, šatora, oružja, streljiva i drugog materijala, što je braniteljima došlo “kao mana s neba”.
“Jedan ogromni šator”, piše poručnik Muhamed Fasih, “bio je kao ogromni market, pun cinčanih ploča, tanjura, bicikla, motorbicikla, žlica, vilica, obuće, odjeće i svakojake hrane i pića”.
Feldmaršal Liman von Sanders 9. siječnja 1916. piše ministru rata Enver-paši: “Bogu hvala, poluotok Gelibolu je podpuno očišćen od neprijatelja”.
Bitka na Gelibolu trajala je 259 dana. Agresorska vojska, koju se lord Kitchener nadao zadržati na 75.000 vojnika, narasla je do kinca bitke na skoro pol milijuna - 410.000 britanskih i 79.000 francuskih vojnika. Od toga Britanci su imali 205.000, a Francuzi 47.000 mrtvih i ranjenih.
Ova bitka je za Britance i Francuze bila totalni poraz i oni su u strahu da će poslie ovako briljantne pobjede Turci uspjeti na jihad protiv njih podignuti muslimane kako u svojim arapskim zemljama tako i u njihovim (britanskim i francuskim) kolonijama.
Zato oni sada sve svoje snage, koje mogu ušparati, šalju na osvajanje otomanskih arapskih provincija (vilajeta) na Blizkom i Srednjem iztoku.
INVAZIJA MEZOPOTAMIJE
Pobjeda na Gelipolu oslobodila je tisuće otomanskih vojnika za obranu na drugim frontovima. Enver-paša konačno može udovoljiti zapovjednicima na ostalim bojištima za hitna pojačanja.
Neke divizije su odmah poslane u pomoć Izet-paši za zaustavljanje Rusa na iztoku Anatolije.
Cemal-pašine snage u Siriji i Palestini bile su prorieđene radi obrane Dardanela. Enver-paša mu sada u pomoć šalje 4 divizije i Cemal-pašina IV. armija je sada povraćena na punu snagu.
Nu najveću problem s kojim je Cemal suočen je dezrterstvo i neprestani sukobi između Š’ia i Suni muslimana u Iraku. (Poviest se stalno ponavlja, zar ne?)
I dok su Otomani bili suočeni s unutarnjim pobunama Britanci su nastavili s njihovim nepopustljivim napadima na njihove granice u Mezopotamiji.
Za te napade oni koriste njihove kolonijalne trupe iz Indije (Indian Expeditionary Force) kojim zapovieda gen. Sir John Nixon, (primietit ćete da svi britanski viši častnici imaju pridjev “Sir” što znači da su samo članovi njohovog plemstva mogli biti častnici nap. a.).
U travnju 1915., dok su Otomani vodili ogorčene borbe za obranu Dardanela, a njihova vojska na Levantu bila vrlo slaba podmukli Britanci naređuju Nixonu da pod svaku cienu mora zauzeti vilajet Basru i luku Amara na Tigrisu (današnji Irak), dok njihovi obavještajci u sinajskim oazama, arabijskom poluotoku, Meki, Medini i drugim arapskim enklavama pokušavaju pobuniti arapska plemena protiv Otomanskog carstva.
Samo 3 mjeseca poslie ponizujućeg povlačenja s Gelibolu-a Britanci su suočeni s katastrofalnim porazom u Iraku.
Otomanska vojska pod zapovjedništvom Nuretin-paše vrši protunapad na britanske trupe pod zapovjedništvom generala Charlesa Townshenda koje se povlače u grad (tvrđavu) Kut al-Amara na rijeci Tigrisu.
Nuretin 5. prosinca 1915. počima s obsjedanjem grada. U gradu je je čitava britanska divizija od oko 13.000 ljudi i 7.000 stanovnika. Tri dana kasnije grad je podpuno obkoljen s tri obruča otomanske vojske.
Townshend govori svojim vojnicima da će to biti kratkotrajno jer će britanska vojska, jakosti nekoliko divizija, koja se nalazi u Basri lako probiti tri otomanska obruča i osloboditi Kut.
I Britanci uistinu deseke puta pokušavaju osloboditi Townshendovu vojsku u Kutu, ali su uvijek odbijeni uz ogromne gubitke.
U gradu nestaje hrane i Townshend naređuje da se izvrši konfiskacija sve hrane koju se nađe kod domaćeg stanovništva. Prošla su četiri mjeseca, u gradu više nema hrane i mnogi već umiru od gladi, poglavito vegetarijani iz Indije, koji nisu htjeli jesti konjsko meso dok ga je i bilo.
Kroz ta četiri mjeseca, i niz pokušaja da oslobode 13.000 svojih zatočenih vojnika, Britanci su izgubili 23.000, drugih (mrtvih i ranjenih).
Na 29. travnja 1916., Townshend se predaje. Otomanska vojska ulazi u Kut i britanski zarobljenici; 5 generala, 400 častnika i blizu 13.000 (ukupan broj 13.309) vojnika. Vonici su prisiljeni na marš prema Bagdadu, na kojem će mnogi ostaviti svoje kosti, dok su častnici na čelu s Townshendom prevezeni u zarobljeništvo u Turskoj gdje su ugodno živjeli i svi dočekali konac rata.
ARAPSKI REVOLT
Britanske vlasti su u strahu da će otomanske pobjede izazvati pan-islamski revolt u Indiji i čitavom arapskom svietu. U namjeri da na bilo koji način predusretne tu katastrofu britanska vlada je spremna na sve, pa i na najpodmuklije laži i prevare.
Nihov ratni savez s šarifom centara islama Meke i Medine, biti će dogovoren kada poslie dugotrajnih uvjeravanja britanski “diplomati” uvjere šarifa Huseina da ga Mladi Turci planiraju zbaciti s dužnosti i ubiti.
Britanski ratni planeri u Bieloj dvorani (White Hall) u Londonu su se nadali da će savezom s kustosom najsvetijih svetišta islama neutralizirati apel otomanskog sultana za sveobći jihad u ovim momentima kada je kredibilitet “nepobjedive britanske vojske” bio na najnižoj razini.
Stoljećima stara političko-vjerska pozicija, izključivo u rukama direktnih potomaka proroka Muhameda (poznati po tituli “šarif” (na turskom “šerif”), s autoritetom nad najsvetijim islamskim gradom, muslimanskim godišnjim hodočašćem (Haj) i emiratom Meke, bila je jedinstvena institucija u čitavom islamskom svietu.
Emir, kojega je postavljao sam sultan, koji je ujedno bio iduhovni vođa (kalif) islama, bio je u vjerskim (a i političkim) pitanjima niži samo od sultana.
Šarif Husein bio je poglavar plemena Bani Hašem, ili kako ih danas zovu, Hašemita. Ovo pleme je skoro 1.000 godina bilo legitimni vladar Hijaz-a (zapadna polovica arapskog poluotoka s Mekom i Medinom), od 967. do 1925. godine.
Husein je znao za otomanske, a posebno za britanske i francuske intrige i bio je vrlo oprezan. Ali, uza svu opreznost on nije ni u snu mogao zamisliti britansku podmuklost.
Kako bi ga kao legitimnog duhovnog vođu muslimana pridobili na svoju stranu Britanci mu obećavaju da će, ako im pomogne pobuniti arapska plemena protiv Otomana, sve arapske zemlje na Blizkom i Srednjem iztoku biti ujedinjene u jedno arapsko kraljevstvo pod njegovom krunom. Što Husein nije znao jest da su te zemlje Britanci i Francuzi svojim Sykes-Picot sporazumom godinu dana prije podielili na njihove “interesne sfere” (kolonije) i da Britanci istodobno vode pregovore s Saudima i drugim beduinskim plemenima i da njima obećavaju isto što i njemu.
Ipak, poslie dugih pregovaranja sredinom lipnja 1916. Husein podiže ustanak protiv Otomana i proglašuje se kraljem Hijaza.
Pobunjenike (oko 30.000 ratnika na konjima i devama) vode njegovi sinovi Fajsal i Abdulah. Abdulah, koji će kasnije postati kralj Jordana, bio je djed današnjeg kralja Abdulaha.
Huseinovi ustanici će do konca rata 1918. vršiti napade na otomanske utvrde i biti od velike pomoći Britancima, koji na njihovo uzdržavanje troše 200.000 funti mjesečno - ogromna svota za ono vrieme.
Uz tajni Sykes-Picot Agreement, kojim su s Francuzima podielili arapske zemlje, dok se Huseinovi ratnici za njih bore i ginu, podmukli Britanci s tzv. Balforovom deklaracijom zaključuju sporazum s ultra-bogatim zionistima, kojima su na čelu Chaim Weizmann, Walter Rothschild i Nahum Sokolov, koji će im tajnim izvlačenjem sveg novca i zlata iz njemačkih banaka pomoći 1918. srušiti Njemačku i izvojštiti pobjedu.
Za uzvrat zionisti će u Palestini dobiti svoju državu.
Kao i drugi planovi o komadanju otomanskoga carstva Balforova deklaracija bila još jedan produkt britanskih ratnih posizanja za tuđim zemljama.
Weizmann i njegovi super-bogati zionisti imali su u svojim rukama većinu lordova u britanskom parlamentu, koji su znali da Weizmann ne predstavlja samo europske zioniste nego silnu ekonomsku snagu čitave židovske diaspore, koja je onda, kao i danas, kontrolirala globalni financijski sustav.
Pa eto, kako kažu Srbi - pare buše gde burgija neće ( ili je to možda stara hebrejska poslovica pa su je prema onoj -Ni’ko nema što Srbin imade, a što ne imade to će da ukrade - Srbi privojili), zionisti su s pravom “silnih para”, poslie 19 stoljeća tumaranja po Europi dobili pravo na rezurekciju svoje drevne davno nestale postojbine u Palestini.
Prema Sykes-Picot sporazumu, Sirija i Libanon su trebale postati francuskim kolonijama ,a Palestina, Irak, i sve druge arapske zemlje na Bliskom i Srednjem iztoku, osim onih pustinja koje za njih nisu imale nikakve vriednosti, pale su pod “Britanski mandat”, tako da su i poslie silnih židovskih “para”, podmukli Britanci pokušati i zioniste zafrknuli. To će (po završetku 2. svj. rata) prouzročiti niz ustanaka protiv njihovih kolonijalnih vlasti, kako Arapa tako i doseljenih Židova.
Pomažući zionizam Britanci su (s pravom) vjerovali da će uz one europske, dobiti podporu bogatih i moćnih Židova u Americi i Rusiji, koji su imali golem upliv kako na američkog predsjednika Wilsona tako i na Kerenskog u Rusiji.
Ako židovski upliv pomogne ove sile držati aktivno uključene u rat, onda je u britanskom interesu pomagati zionizam.
Zato sada mnogi u britanskom ratnom vijeću, uz druge promjene, žele i reviziju Sykes-Picot sporazuma.
Sve više i više britanskih političara sada smatra da su Britanci tim sporazumom previše dali Francuzima.
Što više, Britanci su kroz rat naučili kako neprijateljska sila u Palestini (ovdje misle na muslimane), može ugroziti njihovu kontrolu nad Suezkim kanalom.
Britanci su htjeli biti sigurni da Palestina po završetku rata podpadne pod njihovu vlast i zionisti su im u tom projektu bili “prirodni” saveznici, jer njihove (zionističke) ambicije bile su nepojmljive bez pomoći neke od Velikih sila.
Stoga, na površini Deklaracije lord Balfour Palestinu daje zionistima, a s druge strane britanska vlada rabi zionistički pokret da ona lakše postane britanskom kolonijom, jer su znali da se Arapi nikada s time ne bi pomirili.
Kasnije, kad malo ojačaju, ni zionisti se neće složiti da njihova nova država bude pod britanskom ili francuskom čizmom.
Nu morati će malo pričekati, dok ove imperijalne slile oslabe i dok za svoj plan o stvaranju židovske države ne dobiju pokroviteljstvo jednog drugog, još moćnijeg imperija.
U nastavku u idućoj emisiji - Boljševička “Oktobarska revolucija” spašava Tursku od propasti.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
