Generale, je li zajedno s ovima?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Studeni 2015 18:05
Nedavno, za vrieme primanja Bandićeve povelje za počastnog građanina Zagreba, general Ante Gotovina u svom govoru izjavio je kako se (u dolazećim izborima) “svi zajedno” moramo boriti za bolju Hrvatsku. Nisam siguran je li on mislio na zajedništvo svih hrvatskih domoljubnih snaga ili na zajedništvo svih “građana” Republike Hrvatske.
Ako je mislio na ovo prvo u podpunosti se slažem i ne mogu zamisliti da postoji ijedan čestit Hrvat koji ne bi to podržao.
Ali, ako je mislio na ovo drugo onda ga moram upitati je li on tako brzo zaboravio protiv koga je on kao vrstni ratnik i vrhunski zapovjednik četiri godine ratovao?
Drugo pitanje, zar on zbilja misli da je rat uspješno završen, da je on prošlost i da se neprijatelju treba oprostiti i zaboraviti sve njegove zločine iako se njegovi ostatci idalje svim silama bore na uništenju Hrvatske?
Nijedan pošten čovjek ne može Anti Gotovini oduzeti zasluge koje je kao vrstni zapovjednik postigao u Domovinskom obrambenom ratu i nitko, osim neprijatelja i izdajnika hrvatskoga naroda, neće to nikada ni pokušati.
Ali, iako on možda za ovakve izjave ima neke valjane razloge, za nas obične ljude teško je shvatiti o kakvom zajedništvu se tu radi, jer on nije objasnio tko bi sve trebao u njemu sudjelovati.
Može se zamisliti da je on mislio na tip zajedništva koje se prakticira u slobodnim i stabilnim demokratskim državama gdje se različite stranke, svaka na svoj način, bore za interese svoga naroda.
Ali, prije svega, današnja Hrvatska nema niti jednoga atributa slobodne, demokratske, a kamoli stabilne države.
O stabilnosti ove današnje Hrvatske nije potrebno ni govoriti, ali kako je moguće da ju itko može zamisliti kao demokratsku i slobodnu državu kada u njoj vladaju elementi protiv kojih se nedavno vodio oslobodilački rat i koje se, po svakoj logici, moralo uništiti tako da im se ni za trag ne zna.
Ako osim njih ima itko tko se s tim ne slaže neka mi odgovori zašto nam je onda uobće trebao taj rat.
Zašto su pale tisuće naših najboljih sinova i kćeri i tisuće i tisuće njih izgubili dielove svoga tiela i svoje zdravlje ako sada poslie svega toga trebamo pajdašiti s istim onima koji su odgovorni za tu smrt i rane naše djece, braće, sestara, očeva i majki?
Zašto je proliveno toliko krvi, toliko suza? Zašto su nam trebala tolika razaranja ako se poslie svega opet želimo vratiti na početak, na “square one?
HOĆE LI I RODITELJI LUKE PAVELIĆA GLASOVATI ZA TO ZAJEDNIŠTVO?
“Prvo teško stradavanje pripadnika moje satnije i brigade dogodilo se pod kotom 1056, dakle ne na samoj koti, na samom vrhu, već u podnožju.
U biti tu je stradala jedna grupa pripadnika te satnije koji su bili u pričuvi, koji nisu bili na prvoj crti. Oni su stradali od minobacačke granate.
Nažalost, bili su u jednoj grupi, sjedili oko naložene vatre jer je bila strašna zima. Oni su nekakvo šatorsko krilo nadvukli nad jednu stijenu i tu se posložili i jednostavno ta jedna jedina granata je završila upravo tu...
Tom prilikom poginuli su Luka Pavelić, Ivica Jurčić i Milan Radošević. Dvojica su bili teško ranjeni: Mile Filipović i Josip Jurković.
(...) Osjećaj je bio bolan, težak, mučan... Obitelji su vjerojatno dobile putem MORH-a sve obavijesti kako su oni stradali i ja sam bio kod tih obitelji i razgovarao. To se dogodilo u vrieme vikenda kada su obično iz Srbije dolazili plaćeni četnici, mi smo njih ovdje zvali plaćenici ( poput današnjih Pupovaca, Stanimirovića i drugih . nap. a.)....”
Nije mi bilo najteže penjati se po Velebitu, trpiti hladnoću, studen, danonoćna granatiranja, napade. Teško mi je, izrazito teško bilo kada sam morao gledati svoje pripadnike gdje su praktički raskomadani i one druge ranjene kad sam došao u posjet u zadarsku bolnicu, ali mi je najteže bilo kad sam morao otići obavijestiti obitelji, roditelje, majke, sestre, djecu.
Jedan mi je događaj ostao posebno u sjećanju. Radi se o Paveliću koji je bio iz Gospića. Došao sam kod njegove obitelji s dva vojna policajca u pratnji. Došao sam pred njihovu obiteljsku kuću i tamo je već bilo mnoštvo ljudi. Oni su se izdvojili i pozvali me u gornji kat kuće, posjeli me.
Razmišljao sam dugo kako nastupiti u tom momentu.
Kada sam kazao da potvrđujem, jer su ljudi već čuli, da im je poginuo sin, da se nije mučio, da je izvučen na vrijeme i saniran kako se najbolje moglo ,nakn svega toga njegov otac me upitao samo: “Ivica, mogu li vas pitat nešto?”
Ja samrekao: “Izvolite, pitajteme.” - “Recite mi samo kakav vam je moj sin bio vojnik?” Dakle, pitao me kakav je njegov sin bio vojnik.
Ja sam odgovorio: “Možete biti ponosni na svoje dijete.”
Da bi tragedija bila veća i teža, naravno ne u odnosu na ovih pet dugih poginulih, TO MU JE BIO SIN JEDINAC.”
(Svjedočanstvo Ivice Čačića častnika 133. domobranske brigade, uzeto iz knige “Operacija Maslenica - Sjećanja Sudionika”)
Koliko u Hrvatskoj ima roditelja koji poput Lukinih za svojim sinovima i kćerima u svojim srcima nose golemu tugu koja će ih pratiti do groba?
Koliko ljudi u Hrvatskoj s njima dijeli njihove boli? Izgleda vrlo malo! Jer da to nije tako ne bi se dozvolilo krvnicima njihovih sinova i kćeri da slobodno i prkosno šeću zmljom koju su rušili, palili i žarili i natopili krvlju nevinih žrtava.
Ne bi se dozvolilo njihovim ortacima, domaćim crveni izdajnicima i zlotvorima da se u svim predizbornim kampanjama šepure po svim našim krvlju natopljenim mjestima.
Ali, što se tu može kada u Hrvatskoj za vrieme svih, pa tako i ove predizborne kampanje vlada prava hrvatska ‘democracy par excellence’ u kojoj svi imaju pravo raditi i govoriti što ih je volja, osobito oni koji se bore za to zajedništvo s vragom, za obnovu Titinog “bratstva i jedinstva”.
Tako se i u ovoj predizbornoj kampanji usred Lukinog Gospića šepuri grupica od pet-šest komunističkih “omladinaca i oladinki” s Milanovićevom glupom parolom “Nema povratka na staro” , “Hrvatska raste” i prolaznicima nude spužve “za tvrdo čišćenje zagorenih padela”.
To su potomci i sljedbenici komunističkih krvnika; Jakova Blaževića, Jose Bubaša, Paje Kosovića, Paje Milkovića, Miška Došena i druge izdajničke komunističke bande, koji eto imaju kuraži narodu govoriti da netko drugi, a ne njihov jugokomunistički SDP “šikanira hrvatske branitelje, i udovice palih branitelja sa bolesnom djecom”.
Mogu donekle razumjeti da se komunistička klika usudi orgijati po velikim gradovima, koje je davno napučio komunistički i četnički balkanski ološ, ali da se u Gospiću, koji je poslie 2. svj. rata zaslugom njihovih idola godinama plivao u krvi, dozvoli toj bandi da vrieđa hrvatske branitelje, a pogotovo obitelji palih branitelja, nikako ne mogu razumjeti.
Zar su i u mom Gospiću svi, baš svi, zaboravili na sve one krvave godine koje je zaslugom gore spomenutih krvnika proživio ovaj naš mučenički grad.
Zar se nitko ne sjeća onih groznih godina kada majke i sestre u Gospiću svoje sinove i braću nisu smjele dostojno pokopati u groblju, nego krijomice u svojim kućama, poput “Šabanki” (prezime (Šaban) majke i sestre težko ranjenog mladog hrvatskog vojnika koji je od rana umro skriven u podrumu kuće.)
Za njegov grob i boli njegove majke i sestre tek se saznalo 1991. godine.
Svega par koraka od te tužne kuće SDP je postavio svoj “štand” u kojem dijeli te spužve (koje se jedino mogu rabiti za brisanje njihovog crvenog smrada. nap. a. )
Jesu li svi pošteni ljudi u Gospiću zaboravili da je SDP nasljednica Titine krvave OZNA-e, UDBA-e, i KNOJ-a, a da ti što se u ime te zločinačke Partije šepure po Gospiću nisu ništa drugo nego podmladak komunističkih krvnika, hrpa bjegunaca, dezertera i sabotera Domovinskog rata?
Zar u Gospiću nema više hrabrih ljudi da toj gamadi te njihove spužve nabiju u njihove crvene žvalje i toljagama ih najure iz ovog našeg grada mučenika?
JEDNO ZAJEDNIŠTVO VEĆ NA SE RAZBILO O GLAVU
Radi “zajedništva svih građana Hrvatske”, na samom početku, čak i prije defacto odcjepljenja o Jugoslavije, ondašnji hrvatski vodeći političari počinili su goleme grješke. Kako bi se umirilo i zadovoljilo boljševičko-četničke grupe u Hrvatskoj, u ustav je uvršteno niz absurda poput “tekovina antifašizma”, “ZAVNOH-a”, “prava manjina” i razne druge gluposti koje nemaju nikakve veze s demokracijom.
Zajedno s okorjelim boljševicima i četnicima, s izprikom da se time pred Zapadnim demokracijama tobože brani hrvatski narod od sintagme fašizma, svim silama se radilo da se Nezavisnu Državu Hrvatsku prikaže još gorom i zločinačkijom od one kokvom su je kroz 50 godina prije toga prikazivali.
Išlo se tako daleko da se i hrvatski poviestni grb preinači, kako nebi bio sličan onom “ustaškom”.
Uzprkos svemu tome, uskoro počima oružana komunistička i četnička agresija na Hrvatsku u kojoj, ako već ne sudjeluju aktivno nasljednice komunističke Partije, SDP, HNS i dr., potajno surađuju s agresorom, a da to nitko, pa navodno ni sam Tuđman nije na vrieme nije primjetio. Za to je bilo više razloga.
Prvo, dok su neki vodeći komunisti sjedili u zapećku i planirali kako ponovno uzpostaviti Jugoslaviju (sans Milošević), grupa njihovih ortaka, okorjelih boljševika ; Boljkovac, Manolić, Mesić i dr., uspjela se ubaciti u sam vrh vlasti i potajno ali sustavno raditi na planu rušenja nove hrvatske države.
Kada su vidjeli da im to neće ići “mirnim” putem onda su to, u najtežim ratnim okolnostima za Hrvatsku, pokušali otvorenim pučem.
Mnogi se pitaju zašto su oni baš tada pokušali izvršiti puč? Odgovor je vrlo jednostavan. Iako zato što je već i Tuđman počeo sumnjati u njih nisu bili uključeni u planiranje Operacije “Oluja” oni su ipak znali da se priprema nešto “veliko”, nešto opasno za njihove planove, pa nisu više mogli čekati.
Drugi razlog je što je poslie nih u vrhu HDZ-a ostala brojna grupa njihovih partijskih drugova i drugarica s kumrovečkim diplomama od kojih će se neki poslie Tuđmanove smrti vratiti u Račanov SDP ili u Savkin HNS, a drugi će ostati u HDZ-u i tako udruženi raditi na polaganom ali sigurnom uništavanje svega nove hrvatske države..
Nije ovdje potrebno detaljno govoriti o onome što je usliedilo; demonizacija Domovinskog rata, obtužbe progoni hapšenja zatvaranja branitelja, rehabilitacija četničkih i komunističkih zločinaca, pa čak i obtuživanja Hrvatske za agresiju same na sebe, jer to već svi znamo, ali mislim da je potrebno spomenuti neke druge zločine, koji su za glasačku raju “manje primjetljivi”.
Privi Račanov dekret po preuzimanju vlasti 2001. bio je financiranje svih protuhrvatskih udruga i ustanova. Na prvom mjestu je glavni razsadnik četništva u Hrvatskoj Srpska Pravoslavna Crkva. Iza nje su tzv. nevladine udruge, najotrovnije jugokomunističke antihrvatske skupine; ”Dokumenta”, “Građanski odbor za ljudska prava”, SAB, “Gong” i druge.
Tako je Hrvatska postala jedina zemlja na svietu koja evo već 15 godina milijunima kuna financira neprijatelje koji svim silama rade na njezinom uništenju.
KAKVI U DOMOVINI TAKVI I U DIJASPORI
Već više od 50 godina pratim sve što se događa na političkoj sceni u Kanadi, Ujedinjenim Američkim Državama i demokratskim državama Europe. Svaki put kad dođe do tih predizbornih kampanja ne mogu a da se ne prisjetim raznolikih karaktera koji su se u prošlosti natjecali za vodeća mjesta u njihovim parlamentima.
Kao i u drugim demokratskim državama, u svim predizbornim natječajima u Kanadi i Americi uvijek se nađe pokvarenih, ponekad smiješnih, a ne malo kad i podpuno glupih tipova koji, koristeći svoje “demokratsko pravo”, na ovaj ili onaj način uspiju doći na pozornicu i svojim glupostima i ektravaganzama zabavljaju publiku.
Nu to nije velik problem jer publici, umornoj od slušanja neprestanih govorancija raznih nadri-političara, koji se tobože u svemu razlikuju a svi govore jedno te isto i svi se bore za isti cilj, kako doći na vlast. Problem je u tome što ponekad i neki od ovih smiješnih fantasta uspije izvojevati pobjedu i sjesti na kormilo kojim ne zna upravljati.
To se skoro uvijek dogodi zato što su glasačke mase nezadovoljne performansom dosadašnje vlasti, kadkada samo “radi promjene”, a najviše puta zato što nema pravoga izbora, jer u natječaju nema niti jednog poštenog čovjeka.
Tako je na prošlim izborima (održanim 19. ovoga mjeseca) za Prime Minister-a (Ministar-predsjednik) Kanade došao mladi, neizkusni liberal, Justin Trudeau.
Justin je došao (dovučen) na čelo Liberalne stranke (koja je u nekoliko prošlih izbora bila decimirana i podpuno obezglavljena), samo za to što je sin nekadašnjeg “popularnog Prime- Ministra” Pierre-a Trudeau-a, koji je učinio “veliko djelo” tako što je 1882. iz Engleske dopremio “kanadski ustav”, koji su Englezi držali od proglašenja Kanadske Konfederacije 1867. godine.
Iako se tim činom u Kanadi nije baš ništa promijenilo - engleska kruna idalje je ostala kruna Kanade, a engleska kraljica njezin suveren.
Nju na federalnoj razini u Kanadi predravlja Governor General (glavni guverner), na provincijskoj 10 podguvernera (Lieutenant Governors), za čiji “servis” se iz državnog proračuna godišnje odvaja kojih pedesetak milijuna dolara.
Justinov otac Pierre Trudeau je za vrieme 2. svj. rata bio “Zombi” ( to je u Kanadi bio naziv za one koji su odbili ići u rat), koji se u kožnatoj jakni s kukastim križem na leđima vozao na motorbiciklu po Montrealu. Poslie rata toliko je obožavao “maršala Tita” da je kao jedan od stranih “dobrovoljaca” nekoliko mjeseci radio na pruzi Šamac-Sarajevo.
Kada je došao Pierre je postao toliko bahat, bezobrazan i prost pa je, kad bi se usudili buniti na njegovu razularenost, kanadske glasače, bez imalo stida, znao pozdraviti s uzdignutim srednjim prstom. Od tada se taj prst u kanadi zove “Trudeau finger”. Ali za hrvatske glasače to nije bila uvreda. Glavno je da je bilo da je bio liberal!
Nešto radi nepoznavanja jezika, a najviše zato što je politički nepismena i podpuno neiformirana, velika većina kanadskih Hrvata uobće ne zna da je za svog glavnog “savjetnika za sigurnost” Justin Trudeau postavio generala Andrew-a Leslie-a.
Da, to je isti onaj Leslie, mrzitelj Hrvata, koji je svojim zlonamjernim lažima obtuživao Hrvatsku pred svietom i haaškim tribunalom. Isti onaj profiter koji je pao u nemilost kanadske publike zato što jenedavno, kada je umirovljen, morao u Ottawi preseliti iz jedne kuće u drugu, za troškove oko te selidbe poslao državi račun za samo 72.000 dolara.
Ali i oni koji su na neki način čuli za Leslija i njegove obtužbe za tobožnje hrvatske zločine u Operaciji “Medački Džep” nemaju pojma što sve to za nas Hrvate znači. Glavno je da je liberal!
Od dolaska Hrvata u ovu zemlju, osim nekoliko malih lokalnih ribica koji su za vrieme nekih željeli njihove glasove, niti jedan političar Liberalne stranke nikada nas nije zvao kao Hrvatima, nego kao “Yugoslavs”, a istovremeno Srbi su bili “Serbs”, a ne Yugoslavs.
Prvi akt Davida Petersona kada je 1985. postao prenijerom Ontaria bio je izdvojiti iz državnog proračuna 270.000 dolara za Jugoslavenski klub u Londonu.
Većina članstva toga kluba bili bosanski muslimani a vođa im je bio neki jugo-balija Hazim Bajrić.
Jedini visoki političar koji je znao spomenuti kako je kao odvjetnik 50ih godina branio Hrvate, bio je lider Progresivne Konzervativne Stranke, (Prime Minister Kanade 1957. - 1963.) John Diefenbaker (podrietlom Nijemac. nap. a.)
Nu za veliku većinu hrvatskih imigranata to nije zanačilo baš ništa i malo ih je koji od svoga dolazka ne glasaju za liberale.
Što se tiče današnje Hrvatske, neki od nas već smo puno puta ukazivali kako je po dolazku te komunističke klike na vlast hrvatska dijaspora podpuno izolirana, što je točno. Ali kad se prisjetim svega što se u toj našoj dijaspori zbiva dolazim do zaključka da je možda i bolje da ona nema upliva na ono što se zbiva u toj našoj jadnoj Hrvatskoj.
Za primjer ću uzeti nekakve koji sebe nazivaju Hrvatima Švicarske ili “hrvati.ch” koji su se ponosili time što su po internetu slali slike u kojima se grle s Jovom Yusipovićem za vrieme njegove posjete Švicarskoj, a izvjesni fra Ljubo Krasić, za kojega Vjekoslav Krsnik u svojoj knjizi “Ivo Josipović - kronologija izdaje” tvrdi da je bio suradnik UDBA-e, jedva dočeka da ga za vrieme njegove posjete Americi primi u nekakv njegov “etnički institut” u Chicagu.
Da zasada ne spomenem ništa drugo, jer o tome će biti više govora kasnije, spomenut ću da je ovaj Ljubo poznat i po tome što se, kao onaj grčki pop koji kad nije imao drugoga posla išao krstiti jarce uvijek bavio s raznim gluparijama koje nemaju nikakve veze s njegovim zvanjem
Tako je jednom kada je čuo da u Americi postoji neko indijansko pleme s imenom Croatan išao ”ispitivati” je li to pleme potječe iz Hrvatske.
Opet iz razloga što i poslie 50 godina boravka u Kanadi mnogi naši ljudi ne posjeduju ni najosnovnije rekvizite za razumievanje engleskog jezika, nabavili su si satelitski prijemnik preko kojega (zahvaljujući arabskoj agenciji Al Jezeera) mogu gledati programe tzv. Hrvatske Radio Televizije, gdje dobijaju upute tko je u Hrvatskoj “vriedan političar”, a tko nije. Tako me nedavno jedan od njih upita jeli Petrov dobar političar i bi li bilo dobro glasovat za njega.
Kada sam ga upirao “tko je taj?”, on mi odgovori da je slušao kako se na HRT-u govori kako je SDP dobar, kako u HDZ-u i drugim oporbenim strankama nitko ne valja, kako je neki Božo Petrov negdje u nekom mjestu u Dalmaciji napravio veliko ekonomsko čudo pa će on eto zaposliti sve nezaposlene u Hrvatskoj.
Uza sve te očito komunističke smicalice najveći problemi s kojima je danas suočen naš narod jesu današnje političke bezsmislice pojedinih ljudi, častnih ratnika, koji su se za vrieme rata pokazali kao najbolji među najboljima.
Tako evo čitam da je i branitelj Osijeka Branimir Glavaš stupio u savez s onima protiv kojih se 4 godine borio. Ako je to istina onda bez obzira iz kojih razloga on to čini, iz osvete HDZ-u ili nečeg drugoga, Glavaš čini izdaju svega onoga za što se borio kao hrvatski branitelj.
Bez obzira na sve njegove vrline u prošlosti, svaki onaj tko može oprostiti, a kamoli družiti se s izdajnicima svoga naroda gazi po svemu onome za što se borio. Kao takav, bez obzira na sve njegove zasluge iz prošlosti, on gubi svaki kredibilitet i ne zaslužuje poštovanje hrvatskog naroda.
Naši generali prvi su koji bi morali znati da poslie svega što su za svoj narod učinili za vrieme Domovinskog obrambenog rata narod od njih očekuje da , ako ga već nisu kadri voditi kao političari, barem podržavaju čiste domoljubne snage, a ne da zajedno s neprijateljima svoga naroda mute već i onako dobro zamućenu vodu. Oni bi trebali biti među prvima koji rzaumiju značenje stare latinske izreke:
A fonte puro pura defluit aqua! (Iz čistoga izvora teče čista voda!)
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 31. listopada 2015.
