Zvonimir R. Došen: Jugokomunistička strašila i njihov “Zavnoh”
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 05 Studeni 2021 13:03
Ovo je hrvatskome narodu u baštinu ostavio “ZAVNOH”
Kada pogledam toga Dobronića, onu Pejovićku, Borićku, Tomaševića, Klasića i sva druga jugokomunistička strašila padne mi na um ova alegorija iz knjige indijskih budista “Madhyamika”, koja na vrlo gadan, ali kad je rieč o ovim komunističkim strašilima u Hrvatskoj, vrlo prikladan način opisuje kako dolazi do stvaranja takvih stvorova.
- Neki čovjek na putu u daleku zemlju naiđe pred noć na praznu kuću i odluči se u njoj odmoriti. Oko pola noći u kuću uđeljudožder koji je u rukama nosio mrtvo ljudsko tielo i postavi ga u krevet kraj čovjeka. Par minuta kasnije u kuću za ovim prvim dojuri drugi ljudožder i njih se dva počnu svađati za mrtvaca. I jedan i drugi su tvrdili da je on taj koji ga je donio u kuću. Nijedan nije htio popustiti. Onaj prvi se onda obrati čovjeku neka on kaže koji od njih je mrtvaca donio u kuću. Znajući da će - reče li istinu ili laž - jednoga od njih razljutiti čovjek je rekao istinu - da je to bio onaj prvi . To je razljutilo onoga drugoga i on čovjeku odtrgne jednu ruku. Onaj prvi odmah odtrgne ruku mrtvacu i “presadi” je čovjeku. I Tako njih dva nastave čupati i presađivati sve dok jedan nije čovjeku izčupao sve dielove tiela, a ovaj drugi iste odkinuo s mrtvaca i presadio čovjeku. Na koncu, ljudožderi su pojeli sve one komade odtrgnute čovjeku i otišli. Čovjek je sada ostao u velikoj dilemi. Tielo u kojemu je rođen pojeli su ljudožderi, a on je sada skrpan od dielova tiela nekog drugog čovjeka.
I jadan čovjek se pita ima li on tielo ili nema. Ako je odgovor da ima, onda je li to njegovo tielo ili tielo nekoga drugoga. Ujutro, u stanju podpune smetenosti, čovjek pođe na put gdje poslie nekog vremena sretne grupu budističkih redovnika i upita ih: “Recite mi, je li ja postojim ili ne postojim?”Oni ga čudno pogledaju i odgovore mu protupitanjem: “A što si ti?”
Bez ikakve šale, svatko tko nije sliep vidi da gotovo svi ti jugokreteni izgledaju kao prava strašila skrpana od različitih dielova nekoga kadavera.
Kad god ih vidim u meni se probudi ona neopisiva tjeskoba i gađenje koje sam kao nevino diete one krvave 1945. godine osjećao dok sam u čudu gledao takova strašila, njihove ušljive predke, koji su, blatni u izderanim dronjcima, s crvenom zviezdom na trorogim kapama od nekuda došli u naše selo, orobili ga, pobili više od 90 ljudi, naše majke odtjerali pred sobom, a nas djecu ostavili da sami gladujemo. Plakati nismo smjeli, jer su nam drugovi zaprietili da će,”ako pisnemo” i nas pobiti.
Onaj osjećaj prigušene tuge i duboke mržnje na sve što podsjeća na njih mnemonički duboko usađen u dušu dieteta postao je glavni formativni faktor mene kao čovjeka, kao Hrvata, koji vjeruje da sve, baš sve, treba podvrgnuti borbi protiv toga njihovog otrovnog naslieđa.
Nisu ona ljudska srašila 1945. bili nikakvi Srbi, ni četnici, ni nitko drugi nego hrvatski odrodi, jugokomunistička bagra, proizvod Dobronićeva “ZAVNOH-a”.
Da vidimo što je bio taj njegov Zavnoh.
Kako bi zataškali neuspjehe i stagnaciju na terenu, komunistički vođe koji su se krili po raznim jazbinama i šumama Bosne, Like i Korduna, u prosincu 1942. pkušavaju sazvati sastanak “rukovodstva komunističke partije na terenu” u kojem snagom abstraktne dijalektičke filozofije pokušavaju izpuniti prazninu političke neorganiziranosti i vojničkih neuspjeha, iznoseći da su tobože zreli uvjeti da se stvori “političko predstavništvo naroda ( množina ) Hrvatske” koje će sazreti sve neuspjehe na terenu i u politici.
Radi razštkanosti po raznim dielovima NDH i stalnog bježanja pred hrvatskom vojskom, za idućih 6 mjeseci ne polazi im za rukom sazvati bilo kakav sasatanak.
Tek u noći 13. lipnja 1943. grupica vodećih komunista u Hrvatskoj uspjela se privući u praznu dvoranu Doma Mladeži u Otočcu gdje su trebali početi sa svojim “zasjedanjem”.
Ocijenili su da će im ta noć biti najsigurnija jer se uz blagdan sv. Ante taj dan slavio i Dan Hrvatskih Oružanih Snaga i imendan Poglavnika dra. Ante Pavelića pa će hrvtaska vojska i redarstvo biti opušteni.
Nu krivo su procijenili. Odmah na početku njihovog zasjedanja dojavljeno im je da su odkriveni i da iz pravca Brinja nailazi 10. Ustaška bojna , a od Gospića 31. Jurišna.I, neobavljena posla, drugovi su kroz šumu pobjegli u četničko selo Labudovac kod Plitvica gdje će sutradan nastaviti s tim svojim “zasjedanjem”.
Pošto su znali da im nepoznanice poput Rade Žigića i drugihh srbskih pobunjenika, kao i onih hrvatskih odbjeglica poput bivšega pisara u uredu pravnika dra Andrije Artukovića u Gospiću, Jakova Blaževića, ne bi dali nikakvu težinu njihovim političkim aspiracijama, upriličili su da kordunske Vlahinje na nosilima iz šume u okolici Bihaća u Labudovac donesu izcrpljenog, pjesnika Vladimira Nazora koji je krajem 1942. kidnapiran u Zagrebu i po noći na nosilima prenesen na njihov“oslobođeni teritorij”.
Najprije su se dogovorili da svoje novo političko predstavništvo nazovu Vijeće Narodnooslobodilačkog Pokreta Hrvatske ( VNPH ),ali pošto su neki od njih, poput Nazora, smatrali da je taj naziv neprikladan jer više zvuči kao vojničko nego političko tijelo, poslije dugog natezanja dogovoriše se da ga preimenuju u “Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Hrvatske” (ZAVNOH), a ono će biti ogranak nedavno u Bihaću osnovanog AVNOJ-a.
Na tom sastanku “vatreni govor” održao je i domobranski bojnik, Šibenčanin Bumber, koji je nedavno po nagovoru Mačeka i drugih lidera Seljačke Stranke s cijelom svojom bojnom prišao partizanima. Te noći, izvršni odbor toga komunističkog Zavnoha osnovao je u Labudovcu i odjele za promičbene akcije i, osim svoga “Vjesnika”, pokrenuo polumjesečnik “Srpska Riječ” kao organ “Srpskog kluba vjećnika u Zavnoh-u”.
U tom “Srpskom klubu” okupili su se lički i kordunski Vlasi koji su se “izdigli u krvavim bojevima protiv ustaške države” - krađom, paležima i klanjem zarobljenika i civilnog hrvatskog pučanstva.
Ta “Srpska Riječ” u rukama “Srpskog kluba” trebala je poslužiti u iste svrhe kao i onaj “Srpski Klub” u Beogradu prije rata kojem je na čelu bio Slobodan Jovanović, a kojemu je bila svrha “Braniti vaskolike ugrožene srpske interese”. Taj Slobodan Jovanović bio je u za vrieme rata predsjednik izbjegličke “Jugosloveneske kraljevske vlade” u Londonu u kojoj je vrlo aktivni sudionik bio i Mačekov zamjenik dr. Juraj Krnjević.
Posljedično ni jedna odluka Zavnoha nije mogla biti donesena dok nije prošla kroz ‘filter’ “Srpskog Kluba”.To kod nekih ondašnjih “hrvatskih”komunista, većinom Mačekovih grlatih blebetala, izaziva blago negodovanje jer im nije dozvoljeno da kao protutezu osnuju “Hrvatsku Riječ”. Nu odluka je donesena da rečeno im je da oni “o nekakvim svojim interesima” mogu govoriti i pisati jedino u Vijesniku kao službenom glasilu ZAVNOH-a.
Eto, to je taj Zavnoh na kojem se, kako tumači Dobronić i ostali zombiji skrpani od raznih dielova jugoslavenske strvine, temelji ova hrvatska država.
Taj obnovljeni srbo-komunistički Zavnoh danas se rabi kao preduslov za postavljanje starih i novih jugokomunističkih sudija na čelne pozicije u temeljito korumpirane pravosudne institucije u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini.
Što je tu najodvratije jest da novi europski imperij, Euroslavija, podržava i brani te groteskne travestije pravosuđa. Ako netko, kao napr. Poljska, poduzme mjere za riešavanje problema s ostatcima komunističke oligarhije u sudstvu Euroslavija ga pokušava ucienjivati raznim prietnjama, sankcijama i multimilijunskim globama.
Koliko vriedi razolucija 1481 te masonske tvorevine vidi se iz reakcije FührerineEuropske komisije Ursule von der Leyen na nedavni govor slovenskog premiera Janeza Janše u Europskom parlamentu u kojem je spomenuo da su skoro svi sudci u Sloveniji stari komunisti. Umjesto da ga podrži i kaže da sudci u demokratskim zemljama moraju biti ideološki neovisni i politički neutralni ona kao prava Führerin oštro odgovara da “u demokratskom sustavu sudci imaju pravo na svoje političke stavove”.
Ma je li? Koliko u Europskoj Uniji ili u bilo kojoj državi “demokratskoga Zapada ima sudaca s otvoreno antikomunističkim političkim stavom?
Kanada je također jedna od država čiji lideri stalno trabunjaju o slobodi izjašnjavanja i inim ljudskim pravima, ali kada je 2017. sudac u Hamiltonu, Bernd Zabel iz šale na glavu stavio Trumpovu kapu s nadpisom “Make America Great Again”, sve NGO, LGBTQ, Black Lives Mater i sve druge “lieve” organizacije i političari uključivši i premiera Justina Trudeau propeše na zadnje noge i sudac Zabel je skoro ostao bez posla. Nakon dugog natezanja Zabel se jedva izvukao s 30 dana suspenzije i novčanom globom. Slična stvar se dogodila i drugome sudcu Toniju Škarici koji je došao u neku trgovinu u majici s istim nadpisom.
Ali drug sudija Dobronić čim je u parlamrntu nove Narodne Republike Hrvatske izglasan za šefa Vrhovnog (kangaroo) suda, javno pred “narodnim medijima” izjavljuje da će odmah u zakon “za zaštitu usranog (pardon, ustavnog) poretka HR” vratiti stari partijski malj, članak 133 Krivičnog zakona SFRJ-a o verbalnom deliktu, koji će - right away - so fort - al momento - inmediatamente zabraniti hrvatski pozdrav Za dom spremni.
Ma zna drug Dobronić da on, ni nitko drugi, nikada neće moći zabraniti taj naš pozdrav, ali, kako stvari stoje s farsom koja se zove Hrvatsko pravosuđe, on će se u donošenju svojih presuda ravnati prema presudama koje su njegovi jugokomunistički preteče donosili na temelju toga članka. Evo nekih od njih:
U jednoj presudi prvostupanjskog jugokomunističkog suda 1985.stoji da je okrivljeni osuđen radi kaznenog djela neprijateljske propagande verbalnog delikta “jer je zlonamjerno prikazivao društvenoekonomske prilike u Jugoslaviji tvrdeći da je dolar jači od dinara”.
U Ljeto 1981. skupina mladića: Ivan Brkić, star 18 godina, Rudan Ćorić (18 ), Jozo Marinčić ( 22 ), Marijan Paponja ( 18 ) Jozo Raspudić ( 19 ) i Mirko Šaravanja ( 19) iz sela Lipno kod Ljubuškog osuđena je radi pjevanja “neprijateljskih pjesama” koje su pjev ali na povratku iz crkve u Međugorju. Pjesma je glasila: “Ustaše se curice u zoru, svaka čeka dragog na prozoru”. Drugovi su shvatili da prva rieč pjesme ne govori o ustajanju djevojaka, nego Ustašama i sud je ove mlade hrvatske dječake osudio na zatvorske kazne u trajanju od 12 do 14 mjeseci, jer su “spominjanjem ustaša počinili kazneno djelo neprijateljske propagande”.
Ove nevjerojatno glupe presude i nisu toliko čudne kad znamo da su ondašnji “antifašisti” bili u smrtnom strahu od ustaša. Nitko osim ustaša (a ustaše su za njih svi nacionalno osviešteni Hrvati) nije ugrožavao obstanak njihove sintetičke države. Njihovi nasliednici u genima su nasliedili taj smrtni strah i za to i oni u svakom od nas vide ustašu osvetnika pa pokušavaju represijom naših temeljnih ljudskih prava zaustaviti ili barem odgoditi ono što će ih prije ili kasnije stići.
Nu, kao i njihovi predci, oni su toliko glupi da nisu u stanju shvatiti da tim svojim prietnjama i nagovieštanjem zabrana hrvatskih pozdrava, znakovlja, pjesama i štošta drugoga izazivaju ustaški revolt i u onima najblaže naravi, pa će uz ustaše od zanata imati i ustaše iz inata.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
