Zvonimir R. Došen: Da je živ Stepinac bi se stidio takvih nakaza i izopćio ih iz crkve
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Veljača 2024 13:00
Ponavljanjem starih velikosrbskih, jugokomunističkih i zionističkih obmana ovo strašilo duboko vrieđa Stepinca i sve poštene Hrvate.
Od dana kada je papa Bergoglio zajedno s poglavarima Srbske pravoslavne crkve počeo kampanju protiv proglašenja blaženog Alojzija Stepinca svecem zato što je 1941. - 1945. kao glavar Crkve u Hrvatskoj služio svojoj državi i svome narodu
iz jugoslavenskoga miljea, koji je i 33 godine poslie nestanka komunističke Jugoslavije ostao duboko ukorienjen u jednom dielu Katoličke crkve u Hrvatskoj, počeli su izranjati razni očito jugokomunističkom indoktrinacijomumno poremećeni fratri, popovi, teolozi i drugi “stručnjaci” koji, ignorirajući sve nepobitne povijesne dokaze, pokušavaju dokazivati da On nije bio za svoj narod i svoju državu nego odnarođeni izdajnik (kao i oni) i da zato treba biti proglašen svecem.
Prošle godine jedan hecegovački fratar, koji na svojim snimkama na youtubeu može satima blebetati a da na koncu ne kaže ništa pametnoga, u franjevačkom mjesečniku Naša ognjišta uz ostale blesavštine, trokelja da su ustaše bili OK ali Poglavnik dr. Ante Pavelić nije te da su Stepinac i Poglavnik bili toliki neprijatelji da se nikada nisu sastali i razne druge gluposti. Jednoga dana će vjerojatno u jednoj svojoj bezveznoj prodici nepismenim babama tumačiti da su kršćani OK ali ne i Isus Krist.
Ovo strašilo gore, očito jugoslavenski nastrojeni “expert povjesničar i teolog” Ivica Šola, rođen 27 godina poslie uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, nedavno u emisiji Tihomira Dujmovića tvrdi da je ona - za njega, bila “najveće posrnuće”, da je Poglavnik dr. Pavelić “htio ubiti Stepinca” i druge gluposti iz repertoara stare jugokomunističke promičbe.
Svima poznati urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić mu je na to adekvatno odgovorio, ali najviše me se dojmio odgovor častnoga dra. Andrije Hebranga, sina bivšega istinskoga hrvatskoga komuniste,
kojega su baš zbog tog njegova hrvatstva smakli jugokomunisti, u kojemu kaže: “Za mene je NDH povijesna tvorevina koja jednostavno nije mogla biti drukčija u onakvim okolnostima”.
Vjerujem da je svakome tko nije u duši zatrovan jugoslavenstvom jasno da su odgojitelji pokvarenjaka kao taj Šola bili “teolozi” poput raznih Bozanića, Škvorčevića i Uzinića i nije mi ovdje namjera upuštati se u razprave o tim njihovim glupim insinuacijama kako bih im dokazao koliko su glupi i pokvareni, jer takvima se ništa ne može dokazati. Ipak, kako bi oni kojima još nije dovoljno poznata stvarna povijest onoga doba navesti ću ovdje neke od nepobitnih povijesnih dokaza o blagopokojnom kardinalu Stepincu, njegovom stavu prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i odnosima s njezinim poglavarom.
U svome dugom emigrantskom životu imao sam čast uz mnoge preživjele svećenike, častnike, vojnike, ministre i druge službenike Nezavisne Države Hrvatske upoznati i Stepinčeva tajnika mons. Stjepana Lackovića i s njime više puta razgovarati. Upoznao sam ga 1963. godine u Lackawani, država New York, gdje je dugo vremena bio župnik hrvatske katoličke župe. Zadnji put sam bio s njime i mons. Karlom Petranovićem 1989. na jednom sastanku u Hamiltonu u Kanadi.
Evo što je o Stepinčevom stavu prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i odnosima s Poglavnikom u svome govoru rekao vlč. dr. Stjepan Lacković za vrieme sv. Mise zadušnice za Poglavnika NDH na 23. obljetnicu Njegove fizičke smrti, 28. prosinca 1982., u hrvatskoj crkvi Svetoga Križa u Hamiltonu, Kanada:
“Najprije se želim zahvaliti svima koji su se došli pomoliti za dušu našega Poglavnika i sve One koji su poput Njega radili i umirali za Hrvatsku.
Iako sam vrlo lošeg zdravlja, osjećao sam se pozvanim služiti ovu Misu za našeg Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dra Antu Pavelića, kojeg sam imao čast osobno poznavati i kao tajnik nadbiskupa Stepinca mnogo puta s velikom pozornosti slušao kad bi govorio o svom narodu, o vjeri, ili kada bi na pamet citirao katekizam što ga je učio još u prvim razredima pučke škole, a tada kao Poglavnik sve doslovce ponavljao.
Koliko sam puta slušao razgovore ove dvojice poglavara - poglavara Nezavisne Države Hrvatske i poglavara svete Katoličke Crke u Hrvatskoj.
Jest, predraga braćo i sestre, slušao sam ova dva najveća hrvatska muža kako razgovaraju o potežkoćama hrvatskoga naroda u onom ratnom vrtlogu, kako unatoč svemu zacrtavaju sreću i budućnost hrvatskom narodu za bolja vremena, stvarajući mudre nacrte za sva važna pitanja.
Dizali su se I još se danas dižu mačevi proti hrvatskom narodu, proti njegovom Poglavniku, a sve u svrhu osporavanja slobode, s ciljem da hrvatski narod ne dođe do svoje države.
Nu svi ti mačevi, pa bili oni u rukama jučerašnjih vladara, današnjih vladara, diktatorskih i demokratskih, bili oni u rukama ne znam koga, ne će i ne mogu zaustaviti hrvatski narod u njegovoj borbi za slobodu!
One stotine tisuća nevinih žrtava, krv Njihova nevina, hrvatska krv, pobjedit će sva zla. I iz te krvi uzkrsnut će vječna Nezavisna Država Hrvatska!
I da je Bog dao da su se ostvarili nacrti našega Poglavnika i našega Stepinca, Hrvatska bi bila najsretnija, najbogatija i najkulturnija zemlja na svietu. A da je najliepša to svi znamo.
Pa kad sve to znam iz prve ruke, kad sam svemu tome svjedokom, onda me boli kad čujem nepoštene i neljudske kritike o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Poglavniku, o svemu onom dobru koje je On kao državni poglavar naše obnovljene, mlade i ponosne Nezavisne Države Hrvatske pripremao, a to je da ona bude vječna, da bude sretna i da svi mi u njoj budemo sretni i ponosni, a nadasve, slobodni. Jer kako kaže Gundulićeva Himna slobodi: O liepa, o draga, o sladka slobodo. Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu biti plata Tvojoj čistoj liepoti!
Takvu slobodu, takvu liepotu pripremao je naš Poglavnik svim Hrvatima i Hrvaticama, svemu hrvatskom narodu. Za to, pomolimo se za Njegovu plemenitu dušu! Pomolimo se za dušu pokojnog Ante Pavelića, neka Ga Svevišnji razrieši svih grieha. Neka mu dade raj nebeski, raj vječne slobode. Pomolimo se da i nama Svevišnji dade snage i pameti da nastavimo putem časti, poštenja i vjere u Boga i hrvatski narod kako je to činio i naš Poglavnik.
Da nastavimo tamo gdje je On, Božjom odlukom, stao, gdje je prestao On da nastavimo mi dok i nas Bog ne pozove. Molimo se da prije toga dovršimo naše zemaljsko poslanstvo - da obnovimo Nezavisnu Državu Hrvatsku!
I danas, uz ove božićne blagdane molimo se novorođenom Spasitelju da nas ohrabri u našem radu, da nam se vrati naša sloboda kakva je bila prije 41 godinu kada je na Veliki četvrtak uzkrsnula naša Nezavisna Država Hrvatska. Jest, predraga braćo i sestre, uzkrsnula s Kristom! i njezini poglavari, vjerski i narodni, duboko su to cienili. Svjedok sam tome!”, završio je mons. Lacković.
Da je Stepinac do zadnjega časa i u najopasnijim trenutcima ostao vjeran svome narodu i svojoj državi može se vidjeti i iz ovoga zapisa generala Vjekoslava Maks Luburićao posliednjim danima NDH:
“…Poglavnik dr. Ante Pavelić je izjavio da će, kad zbog bilo kojih razloga redovito uspostavljene državne vlasti ne budu mogle vršiti svoje službene dužnosti, u tom slučaju zagrebački Nadbiskup biti na čelu hrvatske državne Vlade. Takva procedura ima svoj korien u poviestnim prilikama iz naše prošlosti. Dio hrvatskih državnih arhiva, uključivši i državnu pismohranu od 1941. do 1945., bio je pohranjen u nadhiskupskim zgradama. Zato je, upravo u tom času kada su se političke vlasti povlačile iz zemlje, većina Hrvata smatrala nadbiskupa Stepinca de facto i de jure poglavarom Vade Nezavisne Države Hrvatske.
U skladu s nalozima koncentrirao sam svoje snage da zaštitim povlačenje glavnine Vojske i Vlade iz Zagreba. Kad su se jedinice pod mojim zapovjedničtvom približile Zagrebu, primih poruku od hrvatskog metropolita (kasnije kardinala) Stepinca. On me zamolio da dođem k njemu u nadbiskupsku palaču, a njegova zamolba uručena mi je preko njegovih tajnika i pukovnika dra. Cvitanovića. Meni bi sugerirano da se obučem kao civil kad mu budem išao u posjet.
Nadao sam se da ću u takvom odielu izbjeći da mu prouzročim neugodnu situaciju pred komunistima koji će zauzeti Zagreb čim ga mi napustimo. Njegovi tajnici mi pak rekoše kako je nadbiskupova želja da ja njega službeno posjetim kao vodeći general na hrvatskom državnom tlu. On je bio voljan prihvatiti posljedice, odlučivši me primiti kao zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, čiji je on bio vrhovni kapelan. Budući da je on tako želio, obukao sam uniformu sa svim hrvatskim i stranim odlikovanjima koja sam imao. Kad sam se predstavio u nadbiskupskom dvoru, tajnici me primiše na vrhu stubišta. Odvedoše me pred nadbiskupa Stepinca, a on me primi vrlo srdačno. Uslijedio je dug i prijateljski razgovor.
Nadbiskup je započeo razgovor, toplo mi se zahvalivši za pomoć koju sam tijekom rata pružao izbjeglicama kao i za pomoć koju sam davao brojnim samostanima redovnika i redovnica. Posebno se zahvalio na pomoći crkvenim vlastima u zbrinjavanju mnoge djece bez doma, koju smo bili skupili s nekoliko fronti ili s ratom razrušenih prostora. lmena te siročadi nisu bila poznata, ali neki od njih morali su biti djeca pravoslavnih roditelja. Mnoga od te djece bila su pronađena po šumama ili zgurena uzduž cesta blizu porušenih ili popaljenih gradova i sela. Kroz čitav rat Nadbiskup-metropolit pokušao je organizirati brigu za tu djecu, a za njihovo izdržavanje Hrvatska je vojska davala hranu iz vojnih skladišta. U nekoliko slučajeva ja sam posredovao da materijalna pomoć bude predviđena za izgubljenu djecu. Zato sada, “prije nego što noć padne” – kako se Nadbiskup izrazio – on mi se želio zahvaliti za nastojanja koja sam poduzimao za tu malu siročad. Naš se razgovor zatim dotaknuo politike, a odvijao se na direktan, jednostavan i iskren način. Pitanja su bila kratka i precizna, a na njih se odgovaralo podpuno pošteno. Nadbiskup Stepinac zamolio me da odustanem od zamisli obrane Zagreba. Priopćio mi je da su Niemci zauzeli crkve te poviestne i kulturne točke od velike važnosti, koje se nikada nije smjelo upotrijebiti za vojničke svrhe. Obećao sam mu da ću se pobrinuti da Niemci odmah evakuiraju ta mjesta.
Složio sam se s njim da Zagreb ne smijemo pretvoriti u bojište, kao što je to Wehrmacht učinio s Bečom i Budimpeštom. Nadbiskup je bio uvelike zabrinut za sudbinu hrvatskoga glavnog grada, poviestnog središta hrvatske kulture i narodne sviesti. Znao je da su Keserevićevi, srbski četnici koji se iznenada pretvoriše u partizane, željeli sravniti omraženu hrvatsku metropolu sa zemljom i uz to poubijati čitavo stanovništvo. Bojao se da će Tito “dati zadovoljštinu” svojim srpskim novacima. Nadbiskup je smatrao vjerojatnim da će se komunisti poslužiti starom praksom plaćeničkih vojski iz tridesetogodišnjega rata 1618.-1648., kada su vojnici poslije zauzeća nekoga grada puna tri dana imali slobodne ruke za ubijanje, silovanje, paljenje i pljačkanje do mile volje.
Nadbiskup-metropolit izgledao je uvelike rasterećen kada je od mene doznao da namjeravam evakuirati grad bez borbe. Ja mu jasno rekoh da su se Poglavnik, Vlada i Vojni stožer složili s tom zamisli i – učinivši to – meni su zabranili pružanje širega odpora na teritoriju države Hrvatske. Usprotivili su se također mojoj želji da se poslužim gerilskom taktikom širih razmjera protiv partizana, jer su vjerovali da će takav odpor, pa makar on bio uspješan, samo dati Titi potrebnu izpriku da pozove britanske i američke zračne snage da podpuno smrve naše gradove. Većina hrvatskoga gradskog pučanstva doživjela bi istu sudbinu koja je zadesila japansko pučanstvo u Hirošimi. Znali smo da je rat izgubljen i da angloamerički pobjednici u nama ne vide ništa drugo nego fašiste, zločince i ubojice. Zato smo unaprijed znali da će englesk i američki komandanti dati partizanima svu potrebnu vojnu pomoć da izvrše pokolj hrvatskoga naroda…”
Nikome tko ne boluje od zaraze jugoslavenstva nije potrebno dokazivati da je bl. Alojzije Stepinac bio u podpunosti odan svome narodu, svojoj državi i njezinom poglavaru i da nikada, pa ni gledajući smrti u oči na montiranom jugokomunističkom sudu, nije tu odanost porekao nego je kao stanac kamen ostao tvrd u tim svojim uvjerenjima i bez imalo straha, na obtužbe krvnika podpuno smireno odgovorio: “…Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svoga naroda!” i, ne samo za sebe, nego i sve druge obtužene koji su, kao i On, vjerno služili svome narodu i svojoj državi: “Vršili smo svoju dužnost pa ako treba pasti pasti ćemo vršeći tu dužnost!”
Zbog toga On za papu Bergoglia, Josipa Bozanića i njima slične ne samo da ne može biti svetac nego ni kršćanin. A za Šolu i njemu slične mutikaše treba biti proglašen svecem jer je (prema njihovom izopačenom mišljenju bio protivnik svoga naroda i svoje države.
Na koncu, je li potrebno pitati tko su tu veći kučkini sinovi - oni koji tumače da Stepinca ne treba proglasiti svecem jer je kao poglavar Crkve u Hrvata vjerno služio svome hrvatskom narodu i svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ili oni koji ga pokušavaju prikazati šundrom i izdajnikom kao što su i oni te da ga zato ovaj današnji papa-ateist treba proglasiti svecem?
A ovi koji takove izopačene kretene pozivaju u svoje emisije trebali se prije toga sjetiti one stare latinske, De assini umbra disceptare.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
