Zvonimir R. Došen: “Hrvatskim” povjesničarima smeta zastava HOS-a
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Kolovoz 2025 13:02
Hrvatski povjesničari??? A ja mislila da su to tuke.
“Who controls the past controls the future. Who controls the present controls the past.” (Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Tko kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost.). George Orwell
U svim modernim demokratskim državama svijeta danas postoje različite grupe čiji se politički, ideološki, sociološki, moralni i drugi pogledi mimoilaze i u mnogo slučajeva sukobljavaju.
U pogledu ideiloških razlika u zapadnim, tradicionalno demokratskim državama kao što su: Ujedinjene Američke Države, Kanada, Vel. Britanija, Francuska, Nizozemska i druge zapadnoeuropske države postoje uglavnom dva politička spektra “lijevi” i desni”.
U političkom kontekstu, naziv “lijevo” i “desno” političko opredjeljenje nastao je za vrieme Francuske revolucije 1789. kada su u Francuskoj narodnoj skupštini pristaše monarhije sjeli na desnoj, a pristaše komunističke revolucije na lijevoj strani prostorije.
U gotovo svim ovim državama razlika između “lijevih” i “desnih” je samo u različitim pogledima na društveno uređenje i socijalnu skrb. Prvi tipično favoriziraju socijalne promjene, jednakost i intervenciju vlasti u sve, a drugi zastupaju tradicionalne vriednosti, slobodu svakoga pojedinca i ograničeno mješanje vlasti u svakodnevni život građana. Ali kada je u pitanju obrana nacionalne časti, istinske povijesti njihove domovine, povijesti koju nisu pisali neprijatelji njihova naroda, a napose kada je u pitanju čast onih koji su se kroz tu povijest junački borili i svoje živote za njihov narod i domovinu svoje živote položili, ta i bilo koja druga politička sukobljavanja nestaju i svi su kao jedan spremni stupiti u njihovu obranu.
Taj trend danas je prisutan i u svim postkomunističkim državama. U svim osim te naše jadne Hrvatske u kojoj su u “lijevu” političku alternativu uključene sve projugoslavenske, prokomunističke, ateističke, anarhističke, homoseksualne, globalističke i sve druge antihrvatske grupe i pojedinci, koje orvoreno napadaju i blate i svim silama pokušavaju ocrniti sve što je istinski hrvatsko.
A “desnima” se smatra sve poštene branitelje i one navodno nacionalno osviještene Hrvate koji se, razdijeljeni u stotine grupica ili privatnih stranaka infiltriranih špijunima ovih prvih, pokušavaju plasirati kao ideološka opozicija neokomunističkoj kasti na vlasti u Hrvatskoj vičući “nismo mi ustaše”.
Ali što je najgore, na današnjoj hrvatskoj političkoj sceni postoji i tjedna reća, puno opasnija, vrsta koja misli da može sjedidi na dvie stolice i koja u bilo kakvome sporu između “lijevih” i “desnih” želi glumiti arbitra, priklanjajući se sad jednima sad drugima. To je zapravo mješavina nekih pomalo čudnovatih tipova iz ove dvije prve grupe, koji se narodu pokušavaju predstaviti kao nekakva treća, hibridna, alternativa koja mu u nešto drukčijem obliku nudi isto ono što i ova prva projugoslavenska.
Jedan od tih je i povjesničar Ante Nazor, koji se s nekim “političkim stručnjakom” Matom Mijićem, jugopovjesničarom Klasićem i nekom drugom čudnom čeljadi uključio u oštru raspravu o tome zašto je na čelu mimohoda za vrieme proslave Oluje u Kninu nošena zastava HOS-a a ne državna zastava ili zastave drugih jedinica Hrvatske vojske,
Nazor između ostaloga kaže i ovo: “…Iako u Hrvatskoj žive i oni koji žale za Jugoslavijom i oni kojima je uzor Ante Pavelić, važno je istaknuti da stranka koja bi u svojem programu kao cilj istaknula obnovu Jugoslavije ili bi kao uzor isticala poglavnika, ne bi prešla izborni prag”.
A tko je uzor njemu i drugim virusom jugokomunizma zaraženim “povjesničarima” koji takovim blesavim usporedbama našim mladim naraštajima žele utuviti u glavu da ova današnja Hrvatska nije oslobođena oružjem i krvlju njezinih časnih branitelja nego nekakvim glasačkim listićima?
I dok se u Srbu slave četnički pokolji nad hrvatskim narodom, dok se u Kumrovcu slave rođendani najvećeg krvnika hrvatskoga naroda, dok se kod Siska kao državni blagdan slavi nekakve fantomske komunističke ustanke , dok neojugoslavenaka bagra okupljena u SDP-u, Možemo i drugim “antifašističkim” grupama u sred Zagreba pozdravlja boljševičkim pozdravom (stisnutom šakom) povjesničar Ante Nazor trokelja kako za njega i šačicu njegovih istomišljenika “u podizanju desne ruke nema ništa ljudskoga” i kako ih je “duboko ražalostilo i zabrinulo što mimohod nije predvodila državna zastava kakva je 5. kolovoza 1995. podignuta na kninskoj tvrđavi, ni obilježja 4. i 7. gardijske brigade te drugih postrojbi HV-a, HVO-a i specijalne policije koje su sudjelovale u oslobađanju grada.”
Pa zašto organizatori proslave nisu postavili na čelo kolone ljude s državnom zastavom? Zašto veterani 4. i 7. brigade i svih drugih postrojbi hrvatske vojske i policije nisu stal ina čelo i razvili svoje bojne zastave? Zar su ih u tome, i da su za neki nerazumljivi razlog htjeli, mogli speiječiti veterani HOS-a ili navijači Torcide?
Kada god se ovi tipovi nađu u neprilici u kojoj više ne vriede njihovi otrcani argumenti o njihovom “antifašizmu” onda počlu blebetati o potrebi odbacivanja svih “totalitarnih sustava” i Tuđmanovoj pomirbi (mrtvih ustaša i živih komunističkih zločinaca).
O žalopojku toj Tuđmanovoj pomirrbi i “novom naletu ustaštva” uključio se i nekadašnji predstavnik jugonovinara u Parizu Mirko Galić, kojega je veleizdajnik Mesić 2007. postavio za “hrvatskog” veleposlanika u Francuskoj, da nas nepoćudne poduči kako se prilikom svake argumentacije trebamo sjetiti te sveobuhvatne pomirbe. Za njega, kao i za njegova mentora Mesića, ta pomirba uključuje i slavljenje četničkog “ustanka” u Srbu.
U svojoj baraži na mlade Hrvate koji su iz inata pozdravljali uzdignutom desnom rukom povjesničar Nazor, kao i drugi njemu slični, smatra nacističkim pozdravom, pa kaže da: “…u podizanju desne ruke nema ništa ljudskoga:” Taj naš povjesničar očito ne zna od kuda potječe taj ozdrav i tko ga je sve rabio taj stari rimski pozdrav prije nego su ga njemački Nacional-socijalisti uzeli za svoj službeni pozdrav.
Pozdrav s uzdignutom desnom rukom, poznat kao The Bellamy salute, rabljen je u Ujedinjenim Američkim Državama punih 50 godina (1892. - 1942.) kao pozdrav vjernosti državnoj zastavi ovim riječima: “I pledge allegiance to my flag and to the Republic for which it stands, one nation, indivisible, with liberty and justice for all.” ( Obećavam vjernost mojoj zastavi i Republici koju ona predstavlja, jedan narod nedjeljiv, sa slobodom i pravdom za sve!).Ukinut je tek koncem prosinca 1942. godine, što znači da je, bez ikakva problema, zajedno s Hitlerovim nacional-socijalistima rabljen više od 10 godina.
Pozdrav kojim su američka djeca od 1892. do 1942. prije početka nastave odavala vjernost zastavi
“Zbog nelagodne sličnosti pozdrava Heil Hitler s pozdravom Obećanja vjernosti pojavila se bojazan da bi neprijatelj mogao Bellamyev pozdrav uporabiti za propagandne ciljeve.’
Zato je Kongres 22. prosinca 1942. na brzinu promienio paragraf 7, zakona o zastavi (The Flag Code) u kojemu je određeno da se od tada Pozdrav vjernosti zastavi vrši tako da se, umjesto dizanja, desna ruka stavi na srce.”
“Veterani HOS-a, ne bi trebali sudjelovati u proslavi jer, nisu sudjelovali u Oluji”, kaže Nazor. To znači da po njegovom razumievanju u Oluji su sudjelovale samo one jedinice koje su oslobodile Knin, a sve druge koje su oslobađale druge okupirane dijelove ili osiguravale bokove jedinicačiji zadatak je bio oslobađanje Knina nisu.
Nazor kao papiga ponavlja onaj već dobro izlizani jugokomunistički slogan kako nas to ponašanje mladih Hrvata kompromromitira pred ostalim narodima.
Pred kojim narodima?
Niemcima i Austrijancima, koji zakonskom zabranom njihovoga nekadašnjega najmilijeg pozdrava danas pokušavaju sakriti ono što su jučer bili?
Britancima, koji su kroz 300 godina svoga imperija porobili više od pola ove naše planete, pobili i glađu pomorili milijune nevinih ljudi, a da i ne spominjemo one milijune podjarmljenih robova u Indiji, Africi i drugdje.
Belgijancima, koji su za vrieme kolonijalizma u Kongu pobili 10 milijuna nevinih ljudi i poslie napuštanja te kolonije ostavili kaos čiji rezultat su ovi današnji krvavi obračuni u toj jadnoj zemlji.
Pred Židovima, koji danas nad Palestincima vrše zločine gore od onih koje su nacisti činili njima?
Francuzima, čija je policija prije 2. svj. rata napravila spisak svih Židova u toj zemlji i odmah poslie poraza od Hitlerovog Wehrmachta predala Gestapou?
Nazor, kao i svi u bivšim i sadašnjim jugoslavenskim školama zatrovani jugokomunističkom propagandom, tobožnjim odbacivanjem svih “totalitarnih režima” pokušava izjednačiti Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaše, koji su je stvorili, časno branili i za nju svoje živote položili s Titinom Jugoslavijom i njegovim banditima partizanima.
Tko i kakovi ratnici su bile hrvatske ustaše opisao je u jednoj pjesmi moj pokojni prijatelj i suborac ustaša“povratnika” Marijan Emil Šola: “Gospić, Kupres, Fazlagića Kula / borba se je na sve strane čula / Tu je borba mjesecima bila / kakvu povijest nije zapamtila / Borilo se bez kruha i vode / otac padne sin po pušku ode / Majka svoga zamjenjuje sina / majka sina, žena svoga muža / ljuti odpor k’o muškarac pruža”.
A tko su bili Titini jugokomunistički krvnici opisao u poznatoj knjizu o jugopartizanskim zločinima ‘Operation Slaughterhouse’ još živoga (103 godine staroga) autora Ivana Prcele svjedok dijete- partizan Dušan Vuković:
“…Kod Gospića ustaše su se borile s odlučnošću kakvu valjda ni oni sami nisu do tada vidjeli. Ovdje je bitka bila jednostavno strahovita, najvruća od svih koje sam ikada vidio. Čak i prije nego je borba počela mi smo znali što nas čeka, jer gospićke ustaše su bile vrlo dobro poznati ratnici. Oni bi nas pustili da se do njihovih rovova približimo na udaljenost manju od deset metara, a onda bi neprekidnom paljbom razbili našu čitavu jedinicu. Vrlo je malo njih živih palo u naše ruke. Oni su se borili do zadnjega daha, a onda bi se ubili zadnjim nabojem koji im je preostao. Od čitave jedinice (bojne koja je ostala braniti Gospić, nap.a.) samo oko 20 ili 30 njih, podpuno bez streljiva i već više mrtvi nego živi, palo je u naše ruke.
Mi smo ove izcrpljene ratnike na mjestu likvidirali.
Pošto smo u ovoj bitci pretrpjeli vrlo težke gubitke mi smo se osvetili na pučanstvu Gospića. Sliedili smo naređenja koja nam je dala OZNA da smaknuća ovih ljudi vršimo na razne načine. Ponekad smo žrtvama izvadili srdce a onda bi tiela sakrili u krhotinama zgrada koje su bile porušene za vrieme borbe. Po svemu sudeći OZNA je htjela stvoriti dojam da su žrtve stradale prilikom rušenja zidova i podova. Drugi leševi skrivani su u pećinama u brdu nedaleko od Gospića. Vidio sam jednoga ustašu koji je bio živ oderan a onda njegovom kožom obješen na ogranak jednoga stabla. Vjerujem da je tada u Gospiću ubijeno oko 400 ljudi, većina njih na vrlo sadistički način. Isto tako, želim napomenuti da sam vidio oficire koji su bili u pratnji ruske delegacije koja je došla pregledati partizanske operacije kako slikaju one leševe u pećinama.
Vjerojatno su te slike kasnije rabili kako bi nasamarili Zapadne saveznike da misle da su ustaše ili neki drugi Hrvati počinili te zločine.
Jedna drama za vrieme ovih masovnih ubojstava ostala je duboko usječena u moje sjećanje. Šef OZNA-e koji je naredio pokolje počinjene oko Ilirske Bistrice bio je Mile Beljan, Srbin iz sela Miočić kod Drniša. U Zagrebu, međutim, oficiri vojne OZNA-e bili su Novica Radović (sada služi u Sudskoj zaštiti u Sisku), Rade Ljubičić i Stevo Nišević. Jednoga dana oni su mi pokazali grupu mladih ustaša, od kojih ni jedan nije bio stariji od 16 godina. “Gledaj Dušane,” oni su mi rekli, “ima i mladih ustaša.” Onda su dječake odveli na obalu Save, gdje ih je jedan svećenik izpovjedio i dao im odriešenje. Kad je to završeno partizani su dječake izboli bajunetama i njihova tiela bacili u Savu. Ista sudbina stigla je i svećenika.
Većeslav Holjevac je imao vodeću ulogu u ovim likvidacijama.”
Za to i za druge “zasluge”, kao klanje ranjenih hrvatskih vojnika u karlovačkoj bolnici, njegovo ime danas nosi jedna od najvećih ulica u Zagrebu.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
