Dokad će Hrvatska dozvoliti da se o ustašama govori samo najgore?!
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Utorak, 05 Srpanj 2016 17:04
Uz Rođendan najuzornijeg Ustaše Jure Francetića, 3. rpnja 1912. u Vivozi pokraj Otočca. Članak je aktualan za objavu uvijek, tijekom godine, a ne samo uz Jurin rođendan. Hvala! Ovo je zapravo najavljeni nastavak, na davno objavljeni prvi dio u DRAGOVOLJCU
Govor protiv Ustaša potječe od srbskih četničkih fašista i od komunista, ali i od normalnih Srba, ako uopće ima normalnih Srba.
U Slunjskom kraju započeo je ZA DOM SPREMNI! intenzivno iza Rakovičke bune Eugena Kvaternika i njegovih Ustaša 8. listopada 1871. Ustaše Dr. Ante Pavelića su nastale kao svojevrstna repriza Ustaša Eugena Kvaternika. Čak su Pavelićevi Ustaše, ali i sve Hrvatice i pravi Hrvati preuzeli Kvaternikov pozdrav: Za dom – Spremni!
Taj najdomoljubniji hrvatski pozdrav ZA DOM – SPREMNI! se zabranjuje u ovoj suvremenoj nehrvatskoj Hrvatskoj, ali su komunistički antifašisti zadržali strašan pozdrav: SMRT fašizmu – Sloboda narodu! A SAV NAROD proglašavaju fašistima pa mu i sada prijerte smrću, čak i pozdravom. S. Mesić.
Za dom – spremni je zasigurno srariji od Rakovičkih – Kvaternikovih Ustaša, ali tada u Slunjskom kraju postao je svakodnevni pozdrav uz: Hvaljen Isus i Marija, Dobro jutro! Dobar Dan... i Bog i Hrvati od Kvaternikove Rakovice do Tuđmanove Hrvatske.
Upitno je samo zašto su taj govor mržnje protiv pozdrava i protiv Ustaša – protiv svojih roditelja prihvatila ustaška djeca u ne baš malom postotku.
Utoliko je upitnije što su Hrvatima tu mržnju protiv svoje najbolje vojske, protiv genetskih roditelja namemetnuli srbski genocidni i okupacijski zločinci i uz njih Marx-Staljin-Titoistički komunisti.
Ovo je jedinstven slučaj u svijetu, da djeca mrze svoje roditelje, a tu mržnju su im nametnuli najveći neprijatelji Hrvatskoga naroda: primitivni, genocidni, okupacijski, pljačkaški, silovateljski i vandalski Srbi.
Tu zaista mora čovjek solferinski zapitati: „Bože, ako jesi, gdje si?“ jer ponašanje velikog dijela Hrvatskog naroda prema svojim roditeljima – Ustašama je zaista jadno, tmurno i zagonetno – mrziti svoje roditelje! D.H.
Srbska mržnja na Hrvate je stara koliko je star i taj nesretni Srbski narod!
Ostanimo samo kod nekoliko najpoznatijih primjera uzetih iz novije povijesti:
Usred Zagreba 1904. piše Srbska Riječ: Do istrjebljenja vašega ili našega! Bože, gdje si? D.H.
Ubojstvo oko 20 domobrana u Zagrebu, 5. prosinca 1918. i Hrvati iz toga ništa ne uče.
Pjesma, koju su javno pjevali Srbi prije Drugog Svjetskog rata po cijeloj Hrvatskoj je jezovita:
„Oj Hrvati, neka neka duboka vas jama čeka! Duboka je jedan metar, a dugačka kilometar...“
Za vrijeme Drugog svjetskog rata genocidni Srbi su dometnuli ovoj užasnoj pjesmi još i ovu:
„Oj Hrvati, al' ćemo vas klati, kad se Pero iz Londona vrati!“
U velikosrbskoj Jugoslaviji sprovođena su masovna ubojstva hrvatskih seljaka oko Slav. Broda, u Slunjskome kraju, u Podravini, gdje su čak djeca morala platiti metke, kojima su srbski žandari poubijali njihove očeve. Pisatelj ovih redaka ima originalnu potvrdu, Nalog na obitelj, koja mora platiti metke, kojima su srbski žandari strijeljali otca obitelji u jednom podravskom selu.
Ubojstva na ulicama, na primjer u Zagrebu: znanstvenik Šuflay i književnik Kozarčanin...
Srbsko ubojstvo u Beogradskoj narodnoj skupšttini: Hrvatski zastupnici: braća Radići i Đuro Basariček...
Ubojstvo gospićkih gimnazijalaca - hodočastnika u Senju...Bože, zašto si to dozvolio?!
Ubojstvo slunjskih djevojaka jer su u kolu zapjevale uz svetište Majki Božjoj škapularskoj: „Još ću jednu pjesmu zapjevati – zapjevati, zapjevati – Živjeli Hrvati!“ Na to su srbski žandari zapucali na kolo. Od strijeljanja srbskih žandara, što odmah, što naknadno od rana izdahnulo je 7 (sedam) mladih hrvatskih djevojaka – djevojčica, koje su tek počele živjeti svoju hrvatsku, kršćansku-katoličku mladost... Čovjek se uz to pita: Ima li Boga?! Ili nas je zaista prepustio sotonama, olvdje srbskima.
Fašistički četnici u srbskim selima Slunjskog kraja i drugdje u Hrvatskoj
U svima srbskim selima Slunjskog kraja, već ood 1930. godine, a analogno je i u cijeloj Hrvatskoj stvaraju se organizirani oružani četnički četnički odredi za klati Hrvate. Vidi o tome dokumentarne prikaze u knjizi Vjećeslava Holjevca: „Zapisi iz rodnoga grada, Nakladni zavod MH, Zagreb 1972.“
Drugi svjetski rat već u pošetku i srbski četnici protiv Hrvata u NDH!
Srbski četnici počinju masovna ubijstva Hrvata u svima krajevima, tek rimjerice:
Već, 6. travnja, dakle prije proglašenja NDH 10. travnja, srbsko-četnički pokolji Hrvata u selima oko Bjelovara, u Hercegovini, u Crikvenici i posvuda u Hrvatskoj...
Bataljun eitnih četnika uz pridružene Srbe – seljake i četnike oružano je napao Slunj već 12. travnja s planom poklati sve Hrvate. Slunj se je jadva obranio. O tome nešto više tijekom pisanja ovog dokumentarnog prilloga. Ili u posebnom osvrtu.
Već 5. svibnja Veljunski i okolni Srbi pod vodstvom prote svetosavske sekte SPC, Branka Dobosavljevića kolju – doslovno kolju 8-članu mirnu hrvatsku obitelj Jose Mravunca: kolju djecu pred majkom... pradivljački užas, kakovog mogu počiniti samo Srbi urođeni koljači ljudi...
Početkom Drugog svjetskog rata Moljević i Mihailović izdaju Plan po kojemu treba poubijati sve nesrbe i sve Hrvate, od kojih treba ostaviti 200.000 Hrvata, koje će se denacionalizirati u Srbe... Vidi u Jozo Tomasevich (SN Goldseinov Liber): „Četnici u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1979.“
Nakon neuspjelog četničkog klanja Hrvata u Slunju početkom na Veliku subotu, uslijedilo je već 17. travnja 1941. rušenje telefonskih stupova između Slunja i Ogulina, zlostavljanje pastira, zlostavljanje i čak ubijanje putnika, oduzimanje stoke goničima i ubijanje goniča. Na primjer: Goniču stoke od Slunja prema Ogulinu Hrvatu Mići Zmailoviću su ne samo srbski seljaci oduzeli stoku, nego su mu zavezali ruke i noge te oko tijela svezali teški kamen i bacili ga u rijeku Mrežnicu ispod mosta između Tržića i Primišlja...
Evidentirano je točno 101 ubojstvo Hrvata samo na prometnici Slunj – Ogulin. Ubojice su bili lokalno Srbi – odmetnici u četnike ili kao obični srbski ubojice Hrvata iz mržnje i radi pljačke...
Počeo je u Hrvatskoj Drugi svjetski rat i Ustaše su u obrani ubijati Srbe
Nitko ne može i ne smije poricati ustaška ubijanja Srba, bez obzira ne načine i metode.
Ali, ne smije se izostavljati razloge, zbog kojih su Ustaše ubijale Srbe. Iako je bio rat, Ustaše nisu ubijale Srbe zato jer su Srbi, nego su ubijali Srbe radi njiohovih zločinstava na Hrvatima.
Ustaše su ubijale Srbe samo u Hrvatskoj u obrani Hrvata i Hrvatske,
Ustaše su ubijale Srbe iz osvete za srbska zločinstva počinjena nad Hrvatima, od „nedužnih“ srbskih seljaka u civilnim dronjcima i u četničkim odorama.
Ustaše su ubijale Srbe zatečene na vršenim zločinstvima svih oblika na prostoru NDH. Na primjer, srbski seljaci su došli u seosku Oružničku postaju, poubijali oružnike uzeli njihovo oružje i zatečenu imovinu... Nakon toga su „pobunjeni“ Srbi zapalili oružničku postaju.
Srbski seljaci kao takovi ili zaraženi srbsko-četničkom mržnjom prema Hrvatskoj već od 17. travnja 1941. počeli su u Slunjskome kraju rušiti telefonske stupove...
Tijekom Drugog svjetskog rata od samog početka nadalje su Srbi posvuda u Hrvatskoj pravili nepojmljiva zločinstva svake vrste na Hrvatima.
Srbi seljaci nabijeni mržnjom na Hrvate ili iz koristoljublja ubijali su ne samo pastire radi pljačke stoke, prolaznike na cestama i putnike u vozilima, nego su ubijali čak hodočastnike i katoličke vjernike za vrijeme misnog slavlja u crkvama.
Kroz naše polje odlazio je četnički vođa Dmitar Dragaš podizati srbske seljake na ustanak!
Po živom sjećanju i pamčenju slunjski vođa četnika Dmitar Dragaš odlazio je skoro svako večer u srbsko selo Zbjeg i Mrzlo Polje organizirati srbske seljake za ubijanje Hrvata.
U dvorišnoj zgradi četničkog vođe Dmitra Dragaša bilo je skladište četničkog oružja i strjeljiva, koje je zbrinjavao Hrvat Petar Potnar kao plaćeni radnik. Još je živa njegova kćer Jelena, možda i Ivanka, koje ovo znadu i prepričavaju.
Oružar četničkog oružja i strjeljiva Petar Potnar je umro 2.000-te godine, govorio je pisatelju ovih redaka, da je kamionima stizalo oružje i stjeljivo k Dmituu Dragašu prije Drugog svjetskog rata. To oružje i strjeljivo je razašiljano srbskim seljacima i četnicima u sva srbska sela Slunjskog kotara.
Dokumentarno je poznato da su se Srbi od Knina do Banovine bunili prosvjedima drugim metodama protiv proglašenja Banovine Hrvatske.
U Slunj je došlo jednog jesenskog popodneva 1939. godine oko 200 Srba iz Slušnice, Bročanca, Močila i Ljubče pa su povišenim glasovima prosvjedovali protiv Banovine Hrvatske i vrijeđali Hrvate. Osobno sam vidio te srbske prosvjednike i s mojim vršnjacima kamenovali smo ih. Pridružili su im se i neki Slunjski Srbi. Po spominjanju ondašnjih Hrvata, to su bili ovi Slunjski Srbi: Milan Adžibaba, Mane Barać, Rade Dodik, Dmitar Dragaš, Milan Popović, Niko Šaša i Jovan Trkulja...
Kad su došli u Rastoke, Rastočki Hrvati uz pomoć Slunjskih i obližnjih Hrvata iz sela, dočekali su ih bičevima i šibama. Bježali su kao zečevi, čak su skakali u Koranu da bi nizvodno pobjegli.
Prije i napose početkom Drugog svjetskog rata pojačana su srbska zvjerstva protiv Hrvata!
Poznat je slučaj ubojstva hrvatskih katoličkih hodočasnika 26. srpnja u Srbu, koje velečetnik Milorad Pupovac uz nazočnost praznoglavih i praznodušnih hrvatskih političara (Josipovića, Mesića, Pusićke...slavi svakog 27. srpnja kao Srbski ustanak.
PROTIV KOGA USTANAK MILORADE I TKO TI DOZVOLI I ČAK PLAĆA TAKAV PROTUHRVATSKI DERNEK?! Hrvatska treba LUSTRACIJU jer ovo suludo stanje i ponašanje vodi Hrvatsku u ponor i nestanak.
Sličnih slučajeva srbskog ubijanja, koje Srbi nazivaju USTANCIMA bilo je posvuda u hrvatskim selima oko Plitvičkih jezera, oko četničkog Plaškoga, u Tržiću između Ogulina i Slunja, nedaleko Udbine, u hrvatskim selima oko Petrove gore...
Što tek reći na razne četničke zasjede uz pomoć srbskih seljaka po prometnicama uz masovna ubijanja Hrvata i pljačku hrvatskih dobara. Bila je to svakodnevica u Slunjskome kraju, ali izdvajam samo jednu jer mi je osobno poznato i vidio sam posljedice svojim očima. To je bilo iz zasjede srbsko ubijanje hrvatskih domobrana i sestara redovnica u Presjeki između srbskih sela Slušnice i Bročanca. Domobrani su u dva teretnjaka prattili župana Kvaternika u Bihać i bili su iz zasjede napadnuti od lokalnih Srba. Bilo je mnogo poginulih domobrana i obadvije redovnice. Kvaternik se je jedva spasio jer je bio u vozilu iza napadnutih kamiona s domobranima.
Pred Glinskim mostom ispred kuće Milana Crnkovića su glinski Srbi brusili noževe i uzvikivali, kako će klati Hrvate, „ali to treba biti s oštrim noževima da se ne muče:“
U tome pripremanom zločinstvu su ih ustaše predusrele, odvele u sektašku svetosvasku crkvu u Glini i oveći broj postrijeljale. Dakako Srbi imaju svoju lažnu priču i broj ubijenih „nevinih“Srba (PRAVIH ZLOČINACA) su udeseterostručili i proglasili ih nedužnim žrtvama ustaškog terora. Ustaše su ih predusrele u srbskom zločinstvu na Hrvatima u Glini.
Zašto hrvatski povjestničari ne pišu povijest, na iskazima još živih svjedoka, umjesto srbskih laži. Dobrica Ćosić, najveći srbski pisac četničke orjentacije kaže: „Srbi su sve postgli na lažima!“ Poznavajući hrvatske Srbe, tvrdim da su oni veći lažljivci, nego njihova subraća u Srbiji. Poznam dobro te podle i svestrano pokvarene hrvatske Srbe. Podpisujem izjavu: Dragan Hazler
Srbi četnici i komunisti se hvale da su u Slunju, prilikom „prvog oslobođenja Slunja“ 15. studenoga 1942. zarobili 700 do 800 ranjenika. Vidi „Zbornik 18, u režiji doktora falsifikata Đure Zatezala, str. 446, HAK, Karlovac 1989.“ Sve te ranjenike (osim 22, koje su žive zazidali u dvorišnoj kući Nikole Neralića) su dijelom poklane u školi, na lijevom prozoru prizemno i većim dijelom žive ranjenike pobacali u duboku bezdanu na Debeloj Glavi oko 4 km. Udaljenoj od Slunja. U toj bezdani uz pobacana ranjenike ima još najmanje 2000 Hrvata. Zabetonirali su je stručnjaci JNA i na tom mjetu postavili repetitor za bivši Vojni poligon JNA – Slunj, sada Poligon HV „Eugen Kvaternik“ Slunj.
U prrvom članku, kojemu je ovo najavljeni nastavak, pisao sam da su na „Dan oslobođenja Slunja osloboditelji partizano-četnici“ prisilili oko 30 mladih majka s djecom u naručju da skaču u nabujalu Koranu, u kojoj su se svi potopili. Zanimljivo da nad srbskom dječicom poubijanom od Ustaša (bilo istina ili laž) SVI SUZE LIJU, a ovdje je uz svjedoke potopljeno najmanje 30 hrvatske nevine dječice, o kojima se ne govori niti imaju spomenik. Namjeravao sam na Koranskom mostu zajedno s Milanom Skukanom postaviti spomen ploču za te hrvatske majke i dječicu, koje su „osloboditelji“ poslali u smrt. ALI mene su uz ostalo radi podizanja spomeničke kulture u Slunju (Francetić, spomenik svima Hrvatima palim za domovinu, oko 30 spomen-križeva, spomenploča Mići Neraliću , i napose radi uklanjanja partizansko-četničkih ploča po Slunju - PROGNALI iz Slunja (Sanader, Teršelička i gradonačelnik Ivan Bogović). Moj suradnik Milan Skukan prošao je još gore od Ustaše Dragana Hazlera.
Milan Skukan, inače pošteni i domoljubno čelik Hrvat se je prije dvije godine „utopio“ u nekakvoj bari nedaleko Slunja, upravljajuću autom sa zadnjeg sjedala. Bože, ovi današnji „prijatelji Hrvata“ ne znaju niti svoje ubojstvo uvjerljivo prikazaati kao samoubojstvo. Zanimljivo je da se ne vodi nikakva medicinsko-sudska istraga o „samoutapljanju“ istaknutog slunjskog Hrvata Milana Skukana. Doduše, tek da spomenem i Ustaša Dragan Hazler je izbjegao dva atentata na sebe, od kojih je jedan bio „igračka“, a u drugom, vrlo opasnome me je spasio samo BOG! Hvala Ti Bože! Atentatoru, prezimena Čop sam oprostio u dokazivom sudskom postupku.
Ovdje se mora ponoviti: Ustaše, manje domobrani su ubijali Srbe – četnike pretžno u seljačkim odjećama, a manje u četničkim odorama, ali Bog znade i još malobrojni Hrvati poput pisatelja ovih redaka, starog 88 godina, da Ustaše nisu nikada PRVI počinili ubijanjem Srba, nego su to činili iz osveta za srbska zločinstva počinjena na Hrvatima i u obrani Hrvatske i Hrvata od svih srbskih genocidnih ugroza.
Živi sam svjedok udruženih zločinstava srbskih žandara i srbskih seljaka protiv Hrvata u Slunjskom kraju, nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata. Nešto o tome pise Vjećeslav Holjevac u knjizi Zapisi iz rodnog grada. Na primjer Holjevac navodi ubijstvio Hrvata u selu Glinice na samom početku rata jer su srbski seljaci izmislili da u selu ima ustaša.
Godine 1938. u Slunju su Srbi, među njima jedan od četničkih vođa, ravnatelj Građanske škole u Slunju Dušan Vitas obtužili oko 20 mladih i srednjestarostnih Hrvata – Slunjana da su noću izbušili stupove od gimnastičkih preča u školskom dvorištu.
To je bila super laž. Žandari pod zapovjedništvom, također srbskog četnika, kapetana II llase Pavla Nećaka su superzvjerski mučili ove nedužne Hrvate, ne samo batinama i na mučilištima, nego je svaki od njih bio šopan sa šakama kuhinjske soli, a nisu im žandari dali niti kap vode. Svi ovi mladi ljudi, koje sam sve osobno poznavao su ubrzo poumirali. Najdulje su živjeli Jure Sminderovac i Mile Jareb do oko 1948. i kao zadnji mladi umrli.
To su činili na Hrvatima, svojim susjedima slunjski Srbi, kojih je tada bilo u Slunju 39 (imam poimenični popis, kojeg je napisao moj stariji brat, inače statistički stručnjak Nikola Hazler i njegovu suradnici.
Ove srbsske zločince u Slunju ukupno blizu tridesetak, među kojima i 15-godišmnju djecu su poubijali Ustaše tek 4. kolovoza 1941. godine, kad su se duboko uvjerili u njohovo napriateljstvo prema Hrvatima i prema Hrvatskoj Državi.
Ustaše su poštedile neke srbske obitelji (Petković, Kosanović i miješanu obitelj Cvitković te nekolicini pojedinca: prosjak Paval i Nikola Crni) jer nisu djelovali neprijatrljski i zločinački protiv Hrvata i protiv NDH.
Te slunjske Srbe zločinački djelujuće protiv Hrvata, kao i tako odgojenu djecu oko 15-godišnjake Dragaš i Desanku Tepavac poubijale su Ustaše pod vodstvom Vitala Baljka iz Bihaća u Radenkama blizu Slunja. Bilo ih je oko 30, ali na spomeniku podignutom iza Drugog svjetskog rata piše: 380 nevinih žrtava ustaškog terora.
Pripominjem, da su na svima srbskim spomenicima ustaškog terora trocifrene brojke pa se zbrajanjem dobiva da je u Slunjsom kraju poubijano više od 70.000 Srba, a znade se službeno da je broj stanovnika – Hrvata i Srba bio 1931. oko 48.000.
S ovim multipliciranim brojkama srbskih žrtava ustaškog terora trebali bi se znanstveno i stručno pozabaviti demografi, povjestničari, statističari... Ako ništa drugo treba se obnoviti djelovanje Saborske komisije za utvrđivanje broja ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Ta Komisija Karlovačke županije, u kojoj su Ing. Mladen Šomek, Ing. Nikola Katić i Mr.sc. Dragan Hazler plus suradnici je prije ukinuća ustanovila oko 8.600 hrvatskih žrtava i oko 2.200 srbskih žrtava u Slunjskom kraju – bivšem Slunjskom kotaru.
Moram završiti i ostaviti za treći nastavak jer je nemoguće u tako krakom opisu niti dotaknuti sva srbska zločinstva u Slunjsom kraju. Nastavak slijedi, kad vremenski uzmognem.
Mr.sc. Dragan Hazler – proglašeni Ustaša, a ja sam na to ime ponosan jer su mi ga dali neprijatelji.
Basel, 5. srpnja 2016.
