Moji NE(ukradeni) Božići
- Detalji
- Kategorija: Cleuna
- Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Prosinac 2013 18:08
Sada,u ove dane,kada smo upalili posljednju, četvrtu svijeću na adventskom vijencu i ostalo nam je još samo da proslavimo naš najradosniji blagdan,pitam se zašto se u vrijeme Božića vraćamo tamo gdje nam je bilo najljepše.U djetinjstvo. I ne prođe niti jedan Božić a da se ne vratim 30-ak godina unatrag i ne prisjetim se onih vremena kada smo Božić proslavljali u mračno komunističko doba,u sredini u kojoj je 80 % Hrvata.
Ali drugovi su se u ta vremena na sve moguće načine trudili da nam pokvare i taj jedan,za nas toliko bitan dan.
Upravo zbog toga i baš u ove dane sam i odabrao ovaj naslov,da bih bar malo dočarao taj njihov trud u kojem nikada nisu uspjeli zahvaljujući samo našoj ktoličkoj vjeri,našoj Crkvi i prijeziru prema tom režimu.Ako ni zbog čega drugoga,onda zbog toga da mlađi vide a mi malo stariji ne zaboravimo ta vremena i da se osuši ruka svakome tko da svoj glas sljedbenicima ove zločinačke ideologije.
U župi (jer nikada nismo koristili termin mjesna zajednica) u kojoj sam rođen i odrastao živi 99%Hrvata,i ujedno je i najveća u općini,s crkvom koja se sasvim sigurno može svrstati među deset najljepših u Hrvatskoj i BiH,a koju su uz mnogo odricanja,sagradili naši ljudi novcem zarađenimdiljem svijeta,najviše u Njemačkoj.
Kao takva bila je trn u oku ondašnjim vlastima a cijela župa je bila etiketirana "Ustaškom"dok su svi župljani za njih bili "Ustaše"
Zbog toga su javno proglašeni nepodobnima i teško su mogli naći posao u svome mjestu,zbog čega su bili prisiljeni ići diljem svijeta,samo zato da bi preživjeli.
Sve ovo,najviše je dolazilo do izražaja za Božić kada su se ljudi vraćali kućama da u krugu najbližih proslave Božićne blagdane,jer se u to doba,samo za taj dan i dolazilo kući.Zato su u to vrijeme komunističke vlasti bile pod "prvim stupnjem borbene gotovosti".
Ne zbog toga što su ljudi bili problematični niti glupi da bi sami sebi skakli u stomak,znajući u kakvom vremenu žive,i da ih samo jedna bezazlena riječ izgovorena na krivom mjestu može odvesti u zatvor,u "Šantićevu",a to je Mostarska ulica u kojoj se zatvor nalazi.Ili što je još gore,a što se vrlo često događalo,mogli su ostati bez pasoša (za putovnice se tada nije znalo)a samim tim i bez ikakvuh izvora prihoda i kruha.Ali ondašnjim vlastima i njihovu režimu i nije trebala neka posebna krivnja,njima si kriv jednostavno što postojiš kao takav.
Zbog toga je uzimanje putovnice bila,osim smrti i najgora kazna koju ste mogli zaraditi jer nebi mogli na rad u inozemstvo a ovamo,kao nepodobni nikada nebi dobilo posao.Dosta ih je,nažalost,doživjelo i tu sudbinu i dosta ih je zbog toga palo pod utjecaj alkohola,i samo vjera,ljubav prema svome narodu i prijezir prema tome režimu su zaslužni što su se sačuvali mnogi brakovi i nisu razorene obitelji.
Ali ipak,zlotvori nebi bili to što jesu,kada nebi našli način da na badnji dan i sam Božić pokušaju pokušaju upropastiti.Sve zato da bi kod ljudi izazvali strah ili ih isprovocirali da naprave nešto da bi ih mogli kazniti na način koji sam već opisao.
Mi koji smo u to doba bili djeca i išli u školu,tada to nismo shvaćali jer su nam roditelji izbjegavali pričati o tome,"da se negdje ne izbrbljamo".Ali ipak,ostala su sjećanja na one dane u školi i sva dešavanja oko Božića.
Na badnji dan,odmah na prvom satu,bila bi pročitana oglasna knjiga s jasnim upozorenjem od ravnatelja da će se "onome tko 25.decembra,bude odsutan s nastave pisati sedam neopravdanih sati,bez obzira dođe li mu roditelj to pravdati ili ne,a iz svakoga predmeta koji je taj dan na rasporedu,biće mu zaključena negativna ocjena na polugodištu".
Kod nas je bilo potrebno sakupiti 30 neopravdanih da bi se nekoga izbacilo iz škole,pa smo o tome morali voditi računa i strogu evidenciju da nebi "ispunili bonus".
Onih 23 sata,koristili smo po potrebi...kada nešto bebi naučili,kada bi u kinu igrao neki dobar film ili kada nam se jednostavno nebi išlo na sat.Ali ovih sedam.
To su bili sati koje smo mi zvali "Božićni",pa bi oko Božića među nama bila dosta česta rečenica "jesi li ostavio za Božić" i odmah se znalo na što se misli.jedinice nas nisu toliko brinule jer je bilo vremena do kraja godine.
Na badnji dan su se crveni posebno trudili da nam pokvare raspoloženje.Znali su jako dobro običaje i da se glavni posao obavlja taj dan,pa bi se uvijek pobrinuli da nam isključe struju,pravdajući to uvijek na isti način...."kvar na vodovima".
I uvije,na badnji dan,struje je nestajalo oko 10-11 sati.Zamislite samo,kako bi to danas izgledalo?
Djeca kite Božićnu jelku i ne mogu da dočekaju kada će zasvijetliti lampice,majka priprema jelo za Božić (kolače,meso itd) i u pola pečenja nestane struje.Ili možete li zamisliti ponoćku bez struje?
Kada se to tek počelo dešavati,prve dvije godine,svatko je mislio da je sve slučajnost.Ali kada je to postalo pravilo za Božić,ljudi su počeli negodovati pa je bilo dosta onih koji su zbog toga zažalili ali su govorili "neka,nema veze,Božić je jednom u godini".
Pokušalo se i na lijep način,tako da su svećenik i nekoliko ljudi išli do elektre da vide u čemu je problem.Odgovor je uvijek bio isti "nažalost u pitanju je kvar".
Koliko li je samo prvih godina propalo kolača u pećnicama i koliko smo puta badnje večer proveli gledajući i sijalicu samo s jednom željom,da dođe struja,pa da upalimo Božićni jelku kojoj smo se toliko veselili?
I tako otiđi na ponoćku,nadajući se da će "otkloniti kvar" i d ćemo bar na Božić imati struje.Ujutro,kada bi se ustali,prvo bi pogledali jesu li "otklonili kvar" pa bi tek onda uslijedile čestitke i darivanja.A nakon toga,prvo pitanje koje bi mi otac postavio bilo je "koliko imaš neopravdanih"?
Kada bih mu rekao da brojku koja nije ni blizu one kritične,odnosno da još nisam "ispunio bonus",zadovoljno bi kimnuo glavom i rekao 'ko im yebe mater,danas ne ideš u školu"a djed bi samo nadodao "danas bgmi nećeš,pa nikada je ne završio" usput im onako sebi u bradu,spominjući članove uže i šire obitelji.Kako bi dan odmicao i atmosfera je bila sve veselija,a osim nas djece više nitko i nije pomišljao o nekom "popravku struje",jer su stariji već bili u stanju da im je bilo svejedno.Samo su psovke na račun onih koji su krivi za sve to bile glasnije,pa se moralo strogo paziti da to nebi čuo netko tko nebi trebao.Jer nažalost,bilo je itakvih.A struja bi došla tek oko 18 sati,kada su ono mislili da su nam uspjeli pokvariti slavlje.Samo bi mi djeca tada bili zadovoljni što ćemo ipak moći vidjeti lampice na jelki.Ja sam do tada onih svojih "Božićnih sedam" već zaboravio,jer sam znao da će ona komunjara od razrednika jedva dočekati da ih upiše.Naime,imao sam tu nesreću da sam imao razrednika koji je bio tipšičan predstavnik onih potrčka i poslušnika,koji je bio u stanju prikloniti se svakoj vlasti da im se uvuče u stražnjicu i ostvari neke sitne povlastice.
Danas sretnem toga jadnika koji živi od bijedne mirovine i sretan je da mu netko plati kavu.I ja mu je često platim a kada mu spomenem.onako u šali one "Božićne sate"kaže "yebi ga,bila su takva vremena".
I jeste,bila su takva vremena,jadna i okrutna za nas koji se "nismo snalazili" u onome sustavu,ali ipak i pored silnoga truda i maštovitosti kojom su se drugovi služili nisu nam mogli "UKRASTI BOŽIĆ".
Zato dragi prijatelji,Hrvatice i Hrvati,branitelji i suborci,svi vi koji volite ovaj portal i kojima je Hrvatska svetinja a ne nužno zlo i paradoks država želim vam
ČESTIT BOŽIĆ i nedajmo da nam ga ukradu.
Cleuna
