Predrasude 4.dio
- Detalji
- Kategorija: Josip Žuvela
- Objavljeno: Nedjelja, 16 Listopad 2016 17:03
PRESUDA OKOLINE Poštovanim čitateljima, malih i velikih središta Lijepe Naše domovine! Pozabavili smo se opisom Stokholmskoga sindroma, ali uprizorenje značajki koje ljudsku osobu dovodi u takvo stanje ili ga u potisnutom istom takvom stanju održava, itekako je važno opisati! Jeste li primijetili kako se u nas oslabjele pojedince i žrtve, nekako okrivljuje za svoju sudbinu!?
Pa zaista taj slučaj imamo primijetiti u jeku sveopće krize kada bismo se trebali približiti jedni drugima, ili se već zaobilazno sporazumjeti na neki drugi način. Uglavnom se smatra,doduše ne pri apsolutnoj ubrojivoj svijesti; kako je žrtva krivnjom dovedena u svoj položaj, bilo to da smatramo kako joj je presudio neoprez,izazov na promjenu dosadašnje situacije ili zato što nije pravovremeno osujećala potrebu za bijeg. Odnekud i potječe ta silna apatija, neracionalnost,krivi odabiri, manjak konstruktivnoga dijaloga, masovna emigracija,kivnost i inatljivost, zanemarivanje onih koji su svojih žrtava dali…
Okolina je ta koja donosi sud. I u slučaju koji je predvodio Poncije Pilat, okolina je donijela glavninu u presudi. Pilat je oprao ruke a okolina je prizivala „krv na nas i na djecu našu..“. Okolina je prijenosnik,kroz okolinu djeluje Napasnik,nad okolinom stavimo nazivnik ili u blažem slučaju upitnik!
Svi smo mi okolina, kao što je okolina naše okruženje. To biva začarani krug bivanja,opstanaka,osuda i prinuda. Okolina je medij poput vode, poput zraka. Okolina nije nužno zbir kostiju,krvi i mesa već okolinu predstavlja okosnica koju sastavljaju javne ili prešutne postojane misli! Okolina je pomoć ili nemoć! Uobičajeno bezlična i crno-bijela, nikada šarena. Iako je katkada stvarnost prožeta raznim bojama u ponudama, okolina je poput crno-bijeloga filma. Kreće se.. ali na zidu stoji kao sjena koja na nešto ukazuje. A na što li to ta sjena ukazuje? Sjena obično ukazuje nešto nalik na tajnu…
Pa eto idemo pokušati otkriti tu tajnu barem dio po dio do mogućeg mozaika! Sjena je prošlost koja se reflektira na zastoru sadašnjosti, ali može utjecati na osvjetljenje budućnosti. Tko okom vidi nekakvu sjenu, priliči kao da je uvidio duha. Ali zaista, sjena je pozadinski likovni duh od prednje osvijetljenog predmeta. Što je više reflektorskih usmjerenja ka istome predmetu, to je više sjena i međusjena. To je tako jednostavno preslikati u razumijevanje prošlosti od sadašnjosti i možebitne izvjesne neke tokove u budućnosti, krećući od ove naše sadašnjosti.
Predrasude jesu u samoj biti te riječi-prethodno donošeni sudovi,ocjene i stavovi, da bi se nastojalo proniknuti pa ujedno i utjecati na izvjesne naredne tokove. Predrasudama se nastoji uhvatiti budućnost „za šiju“, a to jesu sukobljavanja svijesti između aktera ali i sukobi aktera sa tragovima prošlosti.
U svakodnevnim interakcijama,svi većinom govorimo nešto o drugim ljudima , kao da to činimo sa stanovitim olakšanjem . Koji je razlog tome? Vjerojatno jer preispitujemo i potvrđujemo svoj (ne)ispravni položaj u istoj okolini, ili možda zato što pretenciozno naglašavamo svoj trenutni osjećaj nadmoći nad situacijom u kojoj drugi posrće ili nikako ne može pravilno napredovati po taktu uvriježenoga mišljenja okoline. Sve na prividan „naš spas“!?
Tko je dobar analitičar, može u kraćem vremenskome razdoblju izvući mnogo rezultata promatrajući okolinu. Iako svaki čovjek naizgled dobro poznaje svoju okolinu, u samoj svrhovitoj biti, malo je onih koji su je kadri i sposobni pomnije analizirati. Razlog tome leži u vremenitoj prilagodbi, te samo izdvajanjem iz medijuma okoline može se tek započeti sa učenjem. Većinom se to smatra introvertnošću pojedinca, te je takvome pojedincu i najlakše nauditi od strane drugih ljudi ili od strane političkoga ili nekoga drugog sustava! Takvi ljudi budu „svojom“ krivnjom zaboravljeni,osamljeni i napušteni i prezreni. Ali baš takvi ljudi su ipak zaslužni da svako kućanstvo ima primjerice; struju!
No zanimljivo je razmatrati tu okolinu koja stalno vrši sve oblike psihološkog pritiska na svakoga pojedinca, a u samoj biti ona predstavlja smetalo samoj sebi. I ne samo to. Postaje pitanje koliko ista okolina sebi samoj predstavlja bar nekakvu svrhu.
Princip okoline je princip mase! Vladaju zakonitosti mase, ukoliko okolina nema svoju zdravu i nedvosmislenu kritičnost! Ukoliko bi imala zdravu kritičnost, tada bi svi negativni aspekti i pojave, bile otklonjene ukoliko bi ikako i postojale.
Vidimo primjer u kojemu se nalazi Hrvatski narod. To je jedan jako inteligentan narod, okretan i snalažljiv kada mu se predstave radni i ini tehnički zadaci. Između ostaloga, narod kao takav ne ponire dublje jer je naviknut na tehničku kretnju a ne na misaono-stvaralačku pa tek onda onu tehničku. Hrvatski narod je narod za rad uz dobro vođenje. Kada to uzmanjka, sva inteligentnost društva frenetično rasiplje energiju na sitne životne stvari, na intrige, na niske pobude i na preostale krušne mrvice.
Misao je smatrana kao opijum za zgubidane. Naši ideološki i nacionalni neprijatelji otvoreno ističu kako nas treba gaziti. Zaista ima se malo razlučiti taj sadistički poriv; kako li vjerojatno stvarno ima neke posebne čari gaziti nas. Imati pod sobom inteligentne sluge koji kose travu,sjeku živicu i lašte čizme kojima pred zalazak sunca ,gospodarevim đonom dobiju po nosu i po glavi! Od Stokholmskoga sindroma, sami sebi presuđujemo izborom. konzervativno smo društvo koje poznaje stare navike i stare uvjete gdje se sklanjamo u opadanju životnih uvjeta i opadanju idejnosti kako iz svega lošega izići!
Okolina ostavlja dojam, kao da se bavi nalaženjem slabosti, mračnih strana i posrnućima pojedinaca. Nimalo ne traži konstruktivnu nit u drugim ljudima. Zato uspješno prolaze crne kronike i žuti tisak kada je opismenjavanje ljudi tokom prošloga stoljeća, zauzelo upražnjavanje u ovu svrhu. Ponekada se čini kako je to pohađanje uz stalne tračeve isl, zaista u mnogih prava draž i značenje riječi „živjeti“! Kako jadno. Takva okolina stvara slabiće i „želi“ slabiće, zbog oskudnosti šansi i mnogih inih resursa. Uostalom poredak nadmetanja određuje mnogima taj put kao životni smisao. Čovjek ne stigne iskusiti život i pravilno sazrijevanje, već zajedljiv determinizam.
Vrli je utjecaj obitelji na potomke,da se ovi ne bi udaljili od matrice tradicijskih običaja, ali očito stariji članovi vidno dokazuju manjak razuma i mudrosti kada im već desetljećima potomci odlaze u daleke zemlje i obližnja veća kulturna i gospodarske središta. Iako stoji točna tvrdnja kako sve stoji na političkom sustavu, no nije sve toliko niti ovisno o političkom sustavu jer mnogo toga teži mudronosnom promišljanju.
Nitko očito nije proveo studiju,otkud toliko snažnih i blažih oblika alkoholizama u nas,a posebice u ruralnim područjima gdje bi životni stil naoko trebao biti prirodniji i zdraviji. Što bi ovdje moglo biti posrijedi!? Da li većina sastava toga problema leži u potiskivanju emocija i boli, kako današnjega čovjeka tako nasljedno i od predaka. Možda!?
U našoj okolini, perceptivnost usmjerena prema pojedincu ili nekom drugom namjerniku; neprestance se vodi pregledima karakteristikama zaključnog prvog dojma i nadalje sposobnostima da se nekome pojedincu što ranije uoče prve pa sve ostale mane. Vrline se ne gledaju,samo aduti ukoliko postoje. Tada se odlučuje koliko će se i kako će se prijeći preko ostalih mana za određenu korist nadasve! Sagledom mana i inih nedostataka u pojedinaca, ne ostavlja se dovoljno prostora za isticanjem vrlina i darovitosti, zato smo proglašeni najnepropusnijim društvom za davanje šansi u EU-i. Predrasude i osude i vani postoje, no u mjerilu radi se o različitim uslovima i različitim središtima.
Razlog zašto je tako crno u nas, leži pak u tome što smo šav između dviju velikih strana Svijeta, što smo imali vrlo okrutne ratove gdje smo vojevali spas od najokrutnijih vojskovođa i osvajača. Valja naglasiti da živimo na prostoru gdje se dijele dvije najveće kršćanske religije sa Islamom kao ostavština stoljetnih previranja. Na prostorima gdje je šav prisutan, tu se strane nastoje ili podijeliti ili dogovoriti. Neprestano se javljaju iznenađenja od strane velikih sila koje instrumentaliziraju neke od strana,gdje se jaz sve više produbljuje u razine svijesti pa nikada nije dorečeno pitanje oko dijaloga,već samo oko stanovitih tolerantnosti da bi život među vjerama i među etnosa, ipak donekle funkcionirao poradi nužnoga egzistencijalnoga opstanka i da ne bismo bili na ostatku Svijeta a kartografski gledano, u samoj smo njegovoj središnjici!
Sve strane, bilo grupe ili pojedinci; kao subjekti predrasuda, ostavljaju dojmove kako se svaka od strana bori za svoj „teritorij“. To se odnosi više na misaonom nivou, pošto se nekada napadačka strana nalazi na području svoje etničke zajednice da svojim etničkim postavljenim stvarnim teritorijalnim granicama.
U svrhu zaštite opstojnosti i/ili interesa pojedine grupacije i etnosa, vremeniti zajednički dogovori i uvjeti koje nameću raznorodne okolnosti; dovode do uspostavlja rigidnih postavki koje određuju ponašanje pojedinaca koji bi svojim izvanjskim načelima odavali lojalnost zajedničkom dogovoru, razumijevanju okolnosnih uvjeta ili bili jasno prepoznatljivi unutar grupne zajednice.
Nesigurni uvjeti kroz dugu povijest, nisu ostavljali prostora za međusobno razumijevanje i strpljivost te toleranciju za pogreške. Starješinska vijeća koja su predvodila zajednice, donosila su odluke čija su kršenja nemilosrdno kažnjavali kao primjer drugim članovima zajednice,nastojeći ih uvjeriti time, da se odluke i pravila nipošto ne smiju kršiti. Većinom su ta pravila bila donošena tako da uravnaju statuse svih pojedinaca manje-više podjednako, te tako su prepuštali članovima zajednice da u nekim slučajevima izvedu javni linč uzimanjem stvari u svoje ruke. Donesenim statutima, većinom se to obavljalo među vlastima koje upravljaju tima zajednicama.
Zanimljiva je činjenica, kao su mnogi odnosi oko računa bili izražavani i u osvetničkim činovima bilo kakve vrste. Što se linčovanja tiče, sve se kretalo od čina pogubljenja i javnoga batinanja pa sve do javnoga osramoćivanja i progona iz zajednice! Do priznanja nedjela i prekršaja,dolazilo se vrlo brzo. Metode su bile vrlo učinkovite, narodu vrlo dobro poznate i kao takve nesumnjivo vrlo grube i nemilosrdne. Kazne za nedjela ,većinom je pratila dorečenost odluka za koju su mnogi u zajednici već ranije sujetom i spoznajama bili upućeni. U traženju počinioca,nerijetko su svi članovi zajednice bili pozvani na potragu a nerijetko i na samo linčovanje! Sve je ovisilo o odlukama starješina ili odredaba iz donesenih statuta.
Zaista, iako je bilo mnogo „točnosti“ oko ustanovljene krivnje za nedjela pojedinaca, mora se iznijeti logična povijesna činjenica kako je tu jednako tako bilo svega i svačega,brojnih namještaljki i brojnih nepravdi. Postojale su metode mučenja ali i metode psiholoških pritisaka poput ucjena. Tko je potom bio javno prokazan,neovisno o stvarnoj krivici,to mu je bila već dovoljna tragedija ako je na tome ostalo. Naravno da je javno sramoćenje išlo na njegovo potomstvo,uz priziv kako je osramotio svoje pretke! Jao onome koji je bio prokazan, jer i da je kojim slučajem vojevanjem borbe za svoju čast i uspio,nevjerica okoline bila je zapečaćena. Tada bi pojedinac izbjegao najgore, ali ne i muku i očaj!
U današnje vrijeme, umjesto zajednice taj „posao“ obavljaju javni servisi poput državnoga odvjetništva i sudstva koji su odmaknuli stvari od uticaja zajednice što je prije bio slučaj. Represivni aparat obavlja cijelu proceduru i njen ishod, dok preostaloj zajednici preostaju odluke o voljnosti prihvaćanja osuđenoga člana i uspostavljanja povjerenja sa njim. Zajednica ima svojstvene mehanizme „osude“ člana a to je pak neka posebna priča. Uglavnom ponekada se ne zna niti tko pije a ni tko plaća, u uvjetima kada bi pravosuđe trebalo odraditi najispravniji civilizacijski odnos posrnulih članova sa ostalim revnim članovima zajednice.
Postojana je činjenica kako su vremenita povijesna razdoblja utkali čovjekovu dubinsku svijest,koja je danas viđena poput nepisanih pravila i revno su vođena bez obzira o kojoj se nijansi radi. Iako se obrazac vanjskoga djelovanja stubokom izmijenio, baza je ostala ista. Danas je to izraženo u psihološkim i verbalnim odnosima, te je izrazita u svojstvu (ne)davanja šansi pojedincu na temelju donošenih predra-suda!
Za razliku od stoljeća ranijih, nekome vanjskom promatraču ovakve stvari nisu tako vidljive kao što bi nekim ranijim razdobljima bile moguće odmah vidljive. Ali zaista, svima nama dobro je poznato kako su mnoge stvari potisnute u razumijevanju među četiri zida, ili u nekom trajnije vezanom odnosu sa članovima neke koherentnije zajednice, gdje se misli na stupnju kakav razumije ta određena zajednica. Možda pak otuda potječe problem tolikih razlika i antagonizmima među susjednim selima,što je prečest slučaj u Hrvatskoj. Iako nije toliko to uočljivo kao ranijih desetljeća, ono „nešto“ ipak postoji a razrjeđuje postojanost i kvalitete komuniciranja i nekoga višega stvaralaštva i inih protoka. Umnogome je „pomoglo“ to što su u posljednjim vremenima mnogi naraštaji prešli u urbana naselja i gradove, pa se komunikacija dovela u prinudu širenja spektra. To je naravno dovelo do rastakanja revnosti narodnim običajima što u sebi nosi dobroga i lošega. Za mnoge se običaje može i danas tumačiti kao se radi o zastarjelostima koji nisu otvoreni za nove nadopune i neke novije sadržaje. Što bi tu bilo posrijedi!? Možda strah od noviteta ili pak strah o mišljenja okoline gdje nitko nema hrabrosti promicati nekakve promjene,već do istih može eventualno doći tokom velikih prevrata.
U međuvremenu,revnosno držanje običaja provodi se u obiteljima i oko obitelji. Većinom se običaji misaono prate,prejudiciraju stvari oko njih i donose predrasude. U nas to se odražava na svu međuljudsku komunikaciju da toga nismo katkada niti svjesni. Zato postoji fenomen zastajkivanja, zamuckivanja, straha od javnoga nastupanja,ustručavanja,introvertnosti,krhkoga povjerenja, nedorečenosti u dijalozima, ponekad zavisti, jalnosti nad boljim položajem drugih itd. Nažalost, to se sa odraslih brzo prenosi na potomke!
Kako su osuđivanja drugih nastala zbog ranostoljetnih tiranija,bijeda,ratova i sličnih tragedija; tako se duh pokoravanja volje zadržao u revnosti držanja „kuteva kuće“ za očigled susjeda i ljudi u selu! Zašto mnogi ljudi žive život za druge,a ne život za sebe? Zašto se mnogi ljudi uspoređuju sa drugima kada su posrijedi osnovne stvari? Zašto ljudi oko nečega gaje vrlo odrješitu i snažnu principijelnost,a na drugom polju stava kao da niti nemaju? Jesmo li se upitali zašto smo narod vrlo malog broja hrabrih ljudi i pretjerano visokog postotka kukavica u samom našem narodu!?
Pokoravanja volje pojedinca,bilo ona izvedena privolom ili prisilno,obično završavaju gorim ishodima nakon neuspjela pokušaja obrane. Na kraju se u toga pojedinca gube konci te isti se prepušta volji drugih,jer ulazi u prešutnu fazu prilagođavanja da ne budu prezren ili odbačen, pošto izvjesno ulazi u nevolje prepušten sebi samome,ako se usudi biti „svoj“! Pa kako očekivati jednu homogenost oko aktivizma ili kvalitete javnoga mišljenja, kada se sve svodi na „šuti i prilagodi se“ ili „suoči se sa posljedicama“ od mišljenja drugih.
Eto to je jedan stari-novi vid presuda okoline ali ujedno i presuda samoj istoj okolini,na duge staze. Zajednica ima tendencu da se obrani od nečeg većeg, nečega skrivenoga i nečega nečastivoga. U drevna su vremena,pojedinci u zajednici bili upućeni jako dobro u pravila,pa čak i one dijelove pravila što im ne sačinjavaju okosnice! U ovo moderno vrijeme isprepliću se „greške“.
Ima se smatrati,kako predrasude bivaju sačinjene od dobrih , te naravno i onih prečesto loših strana! Predrasude su u nas prečesto sudovi koji se usmjeruju jednostrano poput strjelica! Najgori su pak „prešutni“ sudovi, temeljeni na „prešutnim“ predrasudama ili inim „zamjerkama“! To znade rezultirati prečestom ignorancijom,ostavljanjem na cjedilu pa sve do vrlo grubih i ishitrenih reakcija.
U davninama je život ljudi bio zaista težak, no kao takav nije iziskivao posjedovanja znanja kakva poznajemo danas. Onodobne predrasude imale su donekle i razumljivost,kada usporedimo razliku današnjega načina življenja sa onodobnim uslovima života i tegobnosti koje su onda postojale. Danas smo podvrgnuti medijskom „linču“ i ispiranju zdravoga razuma što je smisao psiho-informacijskoga inženjeringa! Uostalom danas postoje veći apsurdi kada postoje ljudi koji čine što hoće i time se pokazuju javno,dok sa druge strane ljudi se običajno razdijele oko sitnice! Mnogi ljudi drže svoju bol,neslaganja i osjećaje duboko u sebi potisnutima,što na ovaj ili neki drugi način nastoji izići van! Izvana gledano,u ljudima ima mnogo finih gesti i kurtoazije… iznutra gledano; tko zna!? Nekada se čovjek znao kako postaviti i kako i na koga udariti,ukoliko je to zatrebalo. Pravila jesu bila jasna, okolina je tražila revnosno pridržavanje zajedničkoga dogovora i nudila je pojedincu zaštitu pod svojim skutama, ukoliko se navedenih pravila pridržava. Okolina je stajala iza svoga nezaštićenoga člana, za razliku od današnjega vremena kada su ostale raznorodne predrasude i podijele. Dakle,ako predrasude kao takve nisu nestale, raditi će se o objašnjenju kako smo inatljiv i samodestruktivan narod! Drugačijega objašnjenja ne vidimo,pošto se nije išlo sa prilagodbama u koraku s vremenom. Predrasude odgovaraju vladajućima,ali i odgovaraju „starješinama“ okoline. Umjesto priprosti vrijedni seljaci, postajemo bezvrijedne „seljačine“!
Učeni na pokornost, učeni ne isticati se osim nadmetati se,učeni na šutnju u teškoći,učeni sakrivati stvarnost i osjećaje,učeni izbjegavati,učeni prilagođavati se okolnome mišljenju…učinilo nas je jadnim,besprizornim,jalnim i jalovim narodom,posebice kada nam „zagusti“,do onoga trenutka kada nam postaje upitan fizički opstanak!
Hrvati se boje postati žrtve među svojima. Uostalom imamo se načuditi istinitoj činjenici u posljednjem dobu,kako nas Hrvate ne more nikakvi dušmani već mi sami međusobno. Ispravno je držati tvrdnju kako postoje strani interesi svake vrste nad nama, no ne-Hrvati ipak stoje na određenom odstojanju da ih nešto ipak ne bi iznenadilo. Uglavnom, mi se sami sebe bojimo. Svojih međusobnih osuda,etiketiranja,omalovažavanja što već time bivaju upoznata i vrtićka djeca.
Okolina se jednostavno šutke usuglasi sa tretmanom žrtve. Sve to ukupno tvori nedefiniranu masu, gdje se ne može imati jasna i objektivna principa jer vas smiruju da ste rigidni i naivni poradi stalna gubljenja energije na to.
Realno bi bilo donijeti zaključak kako je sklonost predrasudama,ustvari stanovita prilagodba.
Ljudima, kao i zajednicama općenito je nekada u svrhu opstanka bilo potrebno da brzo stvore mišljenje o potencijalnom neprijatelju, uljezu ili stanovitoj ugrozi, prije no što bi zauzeli obrambeni stav koji bi im bio spasonosan u datom trenutku, ili za trajno. Nažalost predrasude kao preuranjeni sudovi, kao takvi većinom bivaju negativni. Ti sudovi su stvoreni prije izravnoga iskustva ili susreta sa određenom osobom,skupinom ili odveć nekom pojavom. Većinom je sud donesen bez dovoljno poznavanja ili bez prisutna istraživanja o nečemu ili o nekome. Predrasude se odnose na iracionalnu sumnjičavost ili mržnju prema određenoj skupini ljudi, naciji, rasi ili religiji ili inoj karakteristici.
Okolina ili pak neki pojedinac, putem predrasude na krivi način se ujedno i brani, ali očigledno da je u današnjem primjeru tu posrijedi samo upražnjavanje negativnih emocija jer nije dokazano koliko to uopće na ini način pomaže. Predrasude se često temelje na društvenim stereotipima, a u najekstremnijoj varijanti, rezultiraju time da se određenim skupinama ljudi ukidaju i osnovna ljudska prava, ili da se nekim drugim skupinama daje nepoštena prednost.
Skupine, pojedinci ili tzv. okolina; u nas obično kuloarski modificiraju neobjektivnu sliku o promjenama, pojavama ili inim spoznajama tokom vremena! Tu znadu posrijedi biti i kojekakvi hirovi, pa se nesmotreno donose verzije,sudovi ili etikete ne uvažavajući tuđi integritet i vrlo lako moguće trajne posljedice koje ga mogu zateći. Što je sredina neukija ili primitivnija, tu je isticanje navedenoga problema veće i izražajnije. Ostalo u vezi sa tim pojavama, možemo pripisati ljudskim pogrješivostima koje se u jeku slabosti mogu tolerirati,a pogotovo nakon stvarne isprike.
Jedan od korijena pojave predrasuda jest onaj nastao zbog straha od magijskih aktivnosti i posljedica duhovnih nečisti. Jednako tako vrijedi spomenuti,kao se žele izbjeći ostaci loših navika koji se vežu za loše i nepovoljne uslove života koje prati kocka,rasipništvo,blud, nerad isl. Nažalost situacija ovoga modernoga doba nam kazuje, kao mnogi ljudi se nađu u vrtlogu života ne svojom krivnjom,i tako bivaju stigmatizirani zbog vanjštine koja odudara. Eto to je konac 20-tog, i vrlo nam ovo 21-to stoljeće u punom svijetlu!
Jesmo li se ipak upitali; kako smo pak samo došli u situaciju da radimo u sve nepovoljnijim uslovima,da radimo nedjeljom i da radimo za niska primanja koja su ostala na razinama iz prošloga stoljeća!? Da, upravo kako smo ranije bili opisivali,da je „žrtva sama kriva za svoj položaj“ što navodi žrtvu samo da šuti i ne opterećuje druge za svoj problem za koji si je sama kriva. I eto najveći postotak ljudi se odjednom nađe u istoj situaciji,gdje osobni problem postaje masovan i nigdje nikoga kada su reakcije na taj problem,u pitanju! Zato imamo sve više oslabjelih i osamljenih članova zajednice što se niti ne znaju,niti mogu ali na kraju kao da se niti i žele za sebe boriti!
Izrazit i vrlo iritantan problem,viđen u ljudskoj zajednici „plemenskoga tipa“ kao što je u nas; je govor o tuđim problemima gdje nema pouke za jednu stranu dok drugoj strani malo tko ima za pomoći. Stvaraju se obično stanovite multislike o nečijem problemu,razlogom naše malodušnosti i uglavnom neukosti. Tu jednako leži razlog toga što smo distancirani u nekim grupama istomišljenika gdje mnogi komentiraju i naslađuju se ili pametuju o nedovoljno upućenim razlozima. Omalovažava se i tretira žrtvu „lošom presudom“ ili ju se pretjerano žali,čime se udaljenost od dviju strana povećava. Žrtva iako u suštini ima potrebu sa nekim svoju bol podijeliti, ona to niti ne nastoji jer smatra da život nije niti vrijedan da se za njega ima boriti. Umjesto konstruktivnoga stava,zamjenjuje ga onaj destruktivan stav.
Stoljećima je član neke grupe ili zajednice bio zaštićen koliko je doprinosio toj grupi ili zajednici. Grupacija je pazila da ugroza nad njenim članom ne uzme svoj danak iako je je cilj zajednice nerijetko bio iznad pojedinca. Recimo da su svi živjeli za istu svrhu i za isti cilj, bez obzira koliko je to bilo ispravno ili ne. Danas smo dobili to da nemamo niti svrhe,niti cilja već ostatke predrasuda među sobom koje su iz nekada izraženije agresivnosti,prešle u dinamike nepovjerenja, otuđenja i vrlo oskudne komunikativnosti!
Nekada je razotkrivanje i ocrnjivanje pojedinca bilo javno ili transparentno unutar grupe ili zajednice, dok danas nekako sve više to skončava averzijom, otuđenjem,lažnim podnošenjem isl.
Nekada se jako dobro znalo za utjecanje loših pojava na mlađe naraštaje i držalo se do uzora starijih. To je stubokom izmijenio fenomen kozmopolitizma(komunizam, Zapad,konzumerizam,karijerizam). Na mlade naraštaje kao da više nitko ne mari,jer uvriježeno je mišljenje kako mladi trebaju slijediti starije. To bi donekle i bilo ispravno da nismo u vremenu brzih komunikacija i nekih drugih datosti koji su neminovni u povijesnim ciklusima. Mnogi bi bili i ranije prešli svoju odluku u korist pragmatizma i ljubavi prema svojim najbližima mimo pravila koju određuju stari običaji, ali ih mori mišljenje sredine. Ta sredina koja se u jednom vidu stvari,tako dalje održava u malom; ostaje neaktivna bezlična masa koja licemjerno se pridržava „pravila“ i likuje nad onima koji to pak nekim razlogom ne stignu. Bilo poradi svojih niskih pobuda,egocentričnosti ili straha od oslabljelosti pred drugima.
Nekada je bilo uhodništva i raznih inih političkih prijetnji, pa se pri međuljudskim nastojanjima i odnosima sve moralo potanko odrediti,lakonski komunicirati i odrješitije ophoditi sa drugima. Danas je preostalo toga traga na psihološkoj razini,što je introvertiralo pojedinca u šutnju i neiskazivanje svoje nutrine, gdje je čovjek postao više zatvoren u sebe. Okolina kao da i dalje nekako motri kretnje i stil pojedinca. Dobri smo doušnici jer nam je karakteristika dobar sluh a nijemi film u kojem se pravimo „mutavim“, ni manje nit više nego statistima toga filma u kojem dominiraju loši glumci u glavnijim ulogama. Najveći talog od društva! Kao da se vraćamo u vrijeme „harambaša“ koji vode glavnu riječ u predjelima gdje je resursa premalo i gdje oni kao privilegirani,probiru najbolje ruho i najbolje što u toj zajednici postoji. Pa zar ne vidimo gdje smo se doveli!? .
U vrijeme špijunaža,uhodništva,izdaja i praćenja, vrlo lako ste mogli zadobiti etiketu krive tzv. neprijateljske strane. Svakome pojedincu bila je nužnost istovjetno misliti sa grupom i biti u koraku sa datim zahtjevima grupe,da bi se potvrdila revnost njenoga članstva. Jednako vrijedi na surovosti ratnoga terena. Svaka kriva izgovorena riječ ili krivo protumačena misao, bila je dovoljna za stvaranje antagonizma između datoga pojedinca i dotad pripadajućoj grupi. Ovdje se isključivo radi o interesu opstanka, života i objektivnih ciljeva grupe.
Eh, lako je pak stasati i biti uzajamni u ljubavi i dobročinstvu, ukoliko nema izraženih problematičnosti,drama,sukoba,uzurpacija,nasilja i inih ugroza. Tada na vrh čovjekova ophođenja sa drugima,vrlo lako izlaze neželjeni oblici komuniciranja i odnosa. Mnogo toga se događa nesvjesno, bilo iz usađenog nekog oblika straha kojega ta osoba i ne percipira,bilo iz dinamike osjećaja koja je nastala stečenim ranijim iskustvima,bilo drugim nekim uzrocima ili motivima.
U jeku nastojanja sa samoodržanje grupe,zajednice ili klana; uvijek postoje neki obrasci samozaštite koja biva dogovorena od zajednice kao kodeks ophođenja,bilo po subjektivnom principu gdje vladaju zasebne procjene revnijih ili vodećih članova a što se odnosi na obranu ostaloga članstva i/ili ciljeva te grupe ili zajednice. U mnogočemu, tu se ne ostavlja prostora za slučajnosti,već se pomno prate sve situacije ili geste koje bi mogle stvoriti ugrozu,promjene pravaca u neželjenom smjeru,rasipanja u grupi..nego se inzistira na održanju postojanosti po zacrtanim i logičkim principima,uvaženima od srane grupe ili zajednice. Uvijek najgore prolazi pojedinac koji se ogriješi o grupu. Za isti prijestup,blaže prolaze ako nisu usamljeni već u broju,pa makar bilo njih samo dvoje. Najgore je ipak biti i ostati jedan usamljeni krivac. Stigma je najveća,šanse za njeg više ne postoje a mnogi ostali koji bi i mogli dijeliti sa njim dio krivice,mogu odahnuti jer sve brzo odlazi u zaborav u njihovu korist.
Jesmo li se ikada pitali,zašto se bojimo biti crna ovca!? Jednostavno zato što se ostaje crna ovca,i sve manje su vas voljni saslušati. Dovoljno je odudarati minimalnom gestom,možete dobiti crnu vunu kao stigmu,među življem koji ima istu takvu vunu ali drugačiju boju. Za pastire je svejedno, i za njihove pse ovčare! Zanimljivo je imati ovce u toru,koje se međusobno razabiru,a svejedno dijele istu sudbinu. Nazivali mi to torom,državom ili zatvorom,sasvim je svejedno.
Ukratko ćemo navesti jedan banalan,no isto zanimljiv primjer.
Bilo vi kojim slučajem s pravim ili krivim razlogom okarakterizirani kao nekakav cinker,špijun,isl.. za zaključenu riječ znadu vas preventivno krivo prejudicirati gdje ste naprosto „gotovi“ U zatvoru vam za to utjeraju strah u kosti,naravno nakon „kazne“. Vani je isto, ali ponešto šarolikije. Trebate misliti kao grupa da ste bili prihvaćeni,po kontinuitetu. Inače u nas se lako danas „zaboravlja“nakon razložnih i spontanih razilaženja. Jednostavno morate kaskati za grupom,i nitko ne čeka na vas. Grupe jesu onakve kakve jesu,pojedinac ih ne može modelirati koliko one pojedinca. Nad grupama se može jedino vladati,većinom po podrazumijeva uzurpaciju,nametanje ili silu. Ionako vas nitko ne pita ništa!
U našem društvu možete razmijeniti riječ,dvije sa bilo kime i sa bilo kojim prolaznikom, no ukoliko se radi o komunikaciji na nešto temeljitijim osnovama; tada se odmah mogu razaznati dinamike određenosti po grupacijama. Iako nije preporuka olako komunicirati i davati bilo kakvo povjerenje sa sasvim nepoznatim ljudima, nije naodmet spomenuti kako se upravo ovdje sklapaju najbolja prijateljstva pa i one prave emocionalne veze. Dakle, u grupacijama većinom vlada nužnost,razabiru se mrvice a cijeloga kruha-nigdje. Eto naše hrvatske stvarnosti!
Izvan grupe,pojedinac djeluje neprimijećen. Kada u grupi ili već nekome zatreba nešto što taj pojedinac može dati, tada poradi interesa taj pojedinac biva pronađen,pa i na samom kraju svijeta ukoliko odveć nije na vidiku. Brzo vas se pronađe i kontaktira,kada nekome trebate, u to uvjereni budite!!! Mnogi ljudi pate od usamljenosti, zato što nisu niti svjesni da se treba puno više ulizivati drugima nego što je to normalno. Misle da je ipak krivica u njima samima,pa se rezignirano povlače u sebe. Tu često zasigurno ima i inih razloga,pošto ovaj ne može biti tumačen kao jedini!
U Hrvatskoj se pojedinac mora dobrano dodvoravati ostalima,da bi bio primijećen. Puno morate „kupovati društvo“ (čast izuzetim primjerima!), a rjeđe su situacije gdje se životni putovi odvijaju tako,da se stvore prava,uzajamna i čestita prijateljstva zbog naše uobičajene površnosti gdje malo što običavamo prepuštati slučajnostima. Mnogi ljudi se ustručavaju,po navici. Mnogi ljudi ne znaju niti sami otići na plac,po navici… I tako nizom primjera!
Pa zašto zamjeriti ljudima u vlasti i pri vlasti kada su baš onakvi kakav ih sam narod zaslužuje. Drevna je to kineska poslovica, koju valja uzeti zdravo pod gotovo,pošto se radi o najbrojnijem narodu na kugli zemaljskoj. Kinezi dugo godina prolaze ono,što ćemo mi tek sada početi iskušavati nakon dugotrajnih upozorenja i najava o nadolazećim rizicima i opasnostima. Imamo gnojnu mješavinu komunizma i kapitalizma. Lijepo. Uklapa se u suštinu logike, koja je ranijim tekstom opisana. I političari se „grupiraju“ i ne mare ni za što izvan grupe…. Pametnima dosta!
Dakle, rekli smo kako smo po inozemnim statističkim mjerilima,najnepropusnije društvo za davanje šansi,na području EU članica. Naviknuti na podaništvo, sužanjstvo,sitničarenja oko koječega,rasipništva u jeku slabosti,političkih i društvenih prijepora,obiteljsko-kulturoloških veza isl- ostajemo na marginama! Da imamo svrhu i cilj usmjeren prema nečemu,ili da već imamo pitanja koje mudronosno želimo postaviti…tada zasigurno ne bismo bili jedna od najpodaničkijih zemalja na začelju EU pridruživanja. Da,to se nama dogodilo. A bili smo umalo svjetski prvaci u nogometu,dok više olimpijski i ini sportski prvaci. Običajno nas prati nadmetanje pred drugima i sa drugima. Nikada zajednički cilj,pa ni onaj državotvorni koliko onaj vezan samo uz prosti egzistencijalni opstanak. Nevažno nam je jeli život prožet ili nije prožet duhom..
Dok sa jedne strane vlada načelo držanja uz grupu,sa druge strane vrijedi pravilo usuglašavanja po mjeri vodstva,sa treće strane vlada pravilo kako se svaki pojedinac ima izboriti za sebe. Postavimo si pitanje gdje li je ovdje glava a gdje rep. Postavimo si zatim pitanje; smrdi li riba od glave,ili od repa!?
Kada se nešto javno predstavi pod važeće,tada svi hrlimo po narodnoj izreci; kud svi Turci,tu i mali Mujo… to imamo svjedočiti u gotovo svakome segmentu našega društva. Sve kopiramo, manje smo original. Da bismo bili original,moramo biti original samo za „svoju dušu“ jer za boljitak zajednice i primjer izgradnje originalnog stava, nećemo naići na publiku pa samim time na odjek. Očito svi naoko gajimo želju biti nešto posebno,a na kraju nehtjedoći ipak priznajemo kako nam ova situacija zapravo, najbolje i odgovara! Tko se sa time ne slaže,svejedno je smatran neprilagođenim čudakom. Dakle!? Ovo nam je izbor! Očito jer nama do drugačijeg puta i nekih vrlih ideja,uopće nije stalo!
Naoko ova analiza ove tematike može djelovati kao „bitka protiv cijelog svijeta“, no tko imalo promišlja znade ovim pokušati dokučiti spoznaje vezano za ostavljanje djece,promjene u ponašanja mladih,bračnih odnosa,forenzičkih istraživanja i nekih inih emocionalno-psiholoških datosti.
Ovom se analizom zaista tek pokušavamo upustiti u sami početak nečega. Toliko je očito kako se time zapravo nitko ne bavi, osim iznošenja statističkih zabilješki,standardnih napisa i prepiski svjedočanstava rijetkih ljudi koji su utisnuli svoju životnu priču isprepletenu opojnim drogama, alkoholom, zatvorskim kaznama isl.
Zašto mi Hrvati kao katolički narod,tako prazne duše, nerijetko idemo u posjet raznih vidovnjaka,iscjelitelja,bioenergičara i inih praktikanata? Zar to mora biti slučaj!? Kako objasniti činjenicu da jedan narod koji pohodi svetišta i Boga su mu puna usta,odjednom iz neukosti pohodi ine duhovne ponude. Što od modernih ponuđenih,a ponešto od i onih drevnih. Predrasude se uže vezuju uz poganstvo,prije nego uz kršćanstvo. Za početak, ta nam činjenica ima rasvijetliti put u kojem to statusu jesmo i u kojem pravcu mi zapravo idemo.
Predrasude imaju svoj iskonski korijen vezan za logiku fenomena misticizma i obrane od loših posljedica koje misticizam sobom nosi. Ili bolje recimo da korijen predrasuda biva ipak duhovne naravi. Sama riječ đavao-dolazi od riječi diabolo,što znači dijeljitelj. No zaista, kako upadamo u klopku onoga od čega zapravo bježimo!? Jednim dijelom strah od nečega što se odgojem ili iskustvom pokazalo nepovoljnim. Drugim dijelom ini razlozi.
Danas je doba kada svatko uči za sebe,svatko mori svoje brige sam sa sobom,i dalje vlada pravilo „žrtva je sama kriva za svoju sudbinu“,sramotno je podijeliti javno problem, a ipak stalno se traži netko tko ima volje saslušati… To očito „vole“ samo vračevi i demagozi. I psihijatri. Ostali „mudro“ šute! Ili pak govore malo! Ali razjasnimo glasno: Imamo li se čuditi,zašto nam je ovako!?
Josip Žuvela