Čovjek koji se u potrazi za istinom nije dao smesti
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 03 Kolovoz 2018 16:54
Pok. američki poviestničar, prof. Charles Michael McAdams
Kad vidiš da zloći na ruku idu, da kriepost progone, da nevriedne uzvisuju, da neistinu grle, istinu bičuju - nemoj se smutiti ni skrenuti s prave staze, jer znaj da će biti dana i polie današnjega.
Dne 11. travnja 1983. godine, u jednom od najvećih kanadskih dnevnika “Toronto Star” objavljen je tekst u kojem je uz ostalo pisalo i ovo: “Jugoslavija će se razpasti prije svršetka ovoga stoljeća i Hrvati se trebaju pripremiti za oblikovanje svoje vlastite države”, rekao je profesor Michael McAdams sa sveučilišta u San Francisku. Ovu izjavu on je dao u jednom razgovoru s našim reporterom prilikom proslave Dana Hrvatske Nezavisnosti, koja je jučer održana u našem gradu.
Više od tisuću Hrvata, koji pripadaju desetku političkih skupina, sastali su se u dvorani hotela Lakeshore Inn da proslave uzpostavu kratkotrajne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine. Hrvatska je uključena u Jugoslaviju nakon Drugog svietskog rata.”
Na proslavi 10. Travnja u Torontu, na kojoj je bilo više od 1.200 Hrvata i njihovih prijatelja, glavni govornik prof. Michael McAdams je među ostalim rekao i ovo: “Dan koji danas slavimo je od velikog poviestnog značaja. O njemu se ne može sve reći u jednom kratkom govoru na ovakvim priredbama. Danas se, možemo slobodno reći, sjećamo najvećeg dana u poviesti hrvatskoga naroda u zadnjih 800 godina. Sjećamo se dana uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine. Tumačiti taj nadnevak nezgodnim zbog događaja koji su se kasnije zbili u Hrvatskoj i svietu nije pametno. Vratiti slobodu jednome narodu i obnoviti izgubljenu državu nikada nije preuranjeno, ni na vrieme. Vi vašim prisustvom danas ovdje na ovoj proslavi svjedočite volju i čežnju hrvatskoga naroda za obnovom svoje Nezavisne Države Hrvatske. Hrvatska Država bila je u ratnim okolnostima priznata od skoro 20 država a u njezinom začetku u njoj bio prisutan i poklisar moje zemlje Amerike.
Njegova služba nije prestala zbog nesuglasnosti hrvatskog i mog američkog naroda, nego je prestala zbog zapletaja ondašnjih dogođaja, koje Hrvatska uz najbolju volju nije mogla izmieniti. Prigovori Ustaškom pokretu ili zamjerke što je Nezavisna Država Hrvatska bila obnovljena revolucionarnim putem nisu ni poštene ni pametne, pa dolazili oni bilo s koje strane i bilo s kojim namjerama.
Ustaški pokret je nastao tek onda kada su bile izcrpljene sve mogućnosti parlamentarnog rješenja i kad se u srbijanskoj Skupštini hrvatsko pitanje htjelo riešiti parabelumom. U tom času, i samo u tom času, Ustaški je pokret na čelu sa svojim poglavnikom drom Antom Pavelićem prihvatio revolucionarni način rješenja toga problema…”
Zarobljeni saveznički zrakoplovci u NDH
Profesor McAdams je uz niz drugih radova objavio i tekst “Croatia: Myth and Reality” (Hrvatska: mit i stvarnost) gdje opisuje svoja iztraživanja o zarobljenim savezničkim pilotima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Za vrieme iztraživanja sudbine zarobljenih američkih zrakoplovaca u Hrvatskoj tijekom Drugog svietskog rata došao je do vrlo zanimljivih spoznaja.
Na temelju šestgodišnjeg iztraživanjai (1973.-1979.) on je napisao monografiju pod naslovom “Allied War Prisoners in Croatia 1941-1945” (Saveznički ratni zarobljenici u Hrvatskoj 1941.-1945.) gdje pored ostaloga kaže:
“Bilo je manje od 100 zrakoplovaca: američkih, britanskih, ruskih, južnoafričkih i drugih, koji su zarobljeni od strane vlasti NDH, nu zahvaljujući jugokomunističkoj i velikosrbskoj propagandi, kružio je u Americi mit da je njih nekoliko desetaka ubijeno”. (Ti “ubijeni” bili su oni koji su prilikom rušenja poginuli, kao napr. posada od 11 američkih zrakoplovaca koja je poginula prilikom pada bombardera “B 24 - Liberator” iznad moga sela u jesen 1944. godine, nap. a.).
U sklopu iztraživanja prof. McAdams je razgovarao s desetak američkih zrakoplovaca koji su bili ratni zarobljenici u Hrvatskoj kao i sa svećenikom američkog podrietla koji je slavio svete mise na posjedu barunice Vere Nikolić, na čijem posjedu je bio logor ili kamp za zarobljene zrakoplovce. Posjed se nalazio na periferiji Zagreba.
Rezultati ovog iztraživanja su bili iznenađujući. Saznalo se da “kamp” na Pantovčaku 203, nije uobće imao ogradu. Posjetitelji su bili dobro došli i ratni zarobljenici su posjećivali lokalnu kavanu. Imali su i radioaparat preko kojega su mogli slušati američki radio. Igrali su i tenis u kojem je prvak bio zarobljeni pilot Frank Ryan Sommerville iz savezne države New Jersey.
Barunica Nikolić je zrakoplovce smatrala svojim gostima i pružala im je najbolje liečenje i hranu, s obzirom na ratne uvjete, uključujući i velike količine vina.
Za nekoliko ratnih zarobljenika koji su radili u vinogradima barubice Nikolić, evidentirano je da su bili plaćani kako je predviđeno Ženevskim konvencijama. S obzirom na kaotično stanje na kraju rata piloti su umjesto gotovine dobijali bonove.
Jedan bivši ratni zarobljenik bio je 1979. godine gost na proslavi Hrvatskog dana u Los Angelesu i još je uvijek imao jedan od tih bonova i obećao da će ga unovčiti kada Hrvatska postane nezavisna. Hrvatski Crveni križ je osiguravao zarobljenicima čokoladu i cigarete koje su bile podpuno nedostupne za prosječnog hrvatskog vojnika. Ranjeni ili bolestni, hrvatski vojnici nisu u terenskim postajama prve pomoći i bolnicama mogli očekivati ništa više od oskudne zalihe najobičnije hrane.
Američki ratni zarobljenicibili su tretirani u najboljoj zagrebačkoj bolnici za što postoji i fotografski dokaz posjete poglavnika dr. Ante Pavelića.
Svjedočanstvo Višnje Pavelić, kćerke poglavnika dra Ante Pavelića
U knjizi “Allied Prisoners of War in Croatia1941-1945” (Saveznički ratni zarobljenici u Hrvatskoj 1941. - 1945.), prof. McAdams je objavio i ovaj interview s Višnjom Pavelić, kćerkom poglavnika dra Ante Pavelića:
“Pratila sam svoga otca prilikom njegova posjeta bolnici Rebro u Zagrebu. On je uvijek želio da bude s obitelji kada je posjećivao ranjenike. Posjetili smo njemački odjel kao i hrvatski odjel. Na jednom odjelu posjetio je šest američkih zrakoplovaca, koji su bili ranjeni i koji su se oporavljali.
Moj otac ih je pozdravio i rukovao se sa svakim od njih ponaosob.
Sjeo je na krevet jednoga zrakoplovca i razgovarao s liečnikom i zrakoplovcem posredstvom prevoditelja. Osobni liečnik moga otca dr. Mile Budak, istoimeni nećak ministra Mile Budaka, pukovnik Erih Lisak, Ico Kirin i ja, u svojstvu člana Ustaške ženske organizacije, sreli smo se s ravnateljem bolnice dr. Šimom Cvitanovićem, te smo se razpitivali o liečenju i udobnosti zrakoplovaca”.
U svojoj knjizi “Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha” Neva Mihalić uz ostalo kaže: “Za vrijeme povlačenja ustaške začelnice prema sjeverozapadu (kojom je. zapoviedao general Vjekoslav Luburić, nap. a.), prema sačuvanim arhivskim dokumentima, na imanju slikarice Vere Nikolić Podrinski grupa od 53 oslobođena časnika i vojnika ostala je do konca “oslobođenja” grada.
Vjerojatno, što je barunici Veri Nikolić Podrinski od strane partizanskih vlasti prijetio zatvor, pukovnik Paul E. Harden samo je pet dana nakon oslobađanja napisao izjavu u kojoj posvjedočuje o požtrvovnosti i dobrotvornom ponašanju barunice Nikolić prema zarobljenim savezničkim zrakoplovcima te o humanim uvjetima njihovog boravka u zagrebačkom logoru.
Zarobljenim zarakoplovcima bilo je omogućeno prelaziti žicu, slušati misu i vrijeme provoditi na imanju Nikolićevih u radnim aktivnostima i opuštenim druženjima. Za vrijeme zračnih uzbuna - na teniskim terenima vile bili su postavljeni protuzrakoplovni topovi - zatvorenici su se sklanjali u sklonište vile.
Autentičnost izjave, kao i njenog sadržaja, 24. Svibnja 1945. potvrdio je i šef britanske misije u Zagrebu major Owen Reed, koji je bio odgovoran za sigurnost i evakuaciju savezničkih zrakoplovaca iz Zagreba na završetku rata.”
Ovo su činjenice koje jasno ukazuju da su se vlasti Nezavisne Države Hrvatske ne samo držale svih propisa Ženevskih i drugih konvencija o humanom ponašanju prema ratnim zarobljenicima, nego su se povrh toga pobrinule da im u težkim ratnim uslovima osiguraju puno bolji život nego svojim vojnicima i građanima. To su činjenice koje nitko danas ne može poreći.
Ali svaki spomen humanizma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ovim zrakoplovcima je u Americi poslie završetka rata bio strogo zabranjen. Oni koji su se usudili progovoriti činili su to anonimno.
U spomenutoj knjizi prof. McAdams je objavio jedan od takvih interviewa s pilotom M.J.F., koji je radi kvara na zrakoplovu bio prisiljen spustiti se na teritorij pod kontrolom Hrvatskih oružanih znaga:
McAdams: Koji ste čin imali kada ste bili srušeni?
M.J.F.: Poručnik. Ali nisam bio srušen. Bio sam prisiljen spustiti se zbog mehaničkog kvara na zrakoplovu.
McAdams: (misleći da se radilo o bombarderu) Koja je bila vaša pozicija na zrakoplovu?
M.J.F.: To je bio zrakoplov s jednim sjedalom za pilota.
McAdams: Na koji datum ste bili prisiljeni na spustanje?
M.J.F.: To je bilo 3. ožujka 1943., a oslobođen sam 9. svibnja 1945.
McAdams: To je bio vrlo rani datum za Amerikanca na tom području. Jeste li vi bili prvi Amerikanac koji je zarobljen u Hrvatskoj?
M.J.F.: Ne. Bila su još barem tri druga, a bilo je i nekoliko Britanaca i jedan Australac. Australac je tamo bio još od 1941., …bio je tamo već dugo vremena.
McAdams: Koje su bile okolnosti vašega zatočenja?
M.J.F.: Bio sam na misiji fotoizviđanja uz hrvatsku obalu. Spustio sam se blizu gradića Gospića na malu pistu. Imao sam prilično dobru ideju gdje sam, iako sam mislio da se nalazim na području pod talijanskom okupacijom, odmah su me okružili pripadnici lokalne policije i domobrana.
McAdams: Gdje ste u prvo vrieme bili zadržani?
M.J.F.: Ne znam točno, odveli su me u Kalovac. Mislim da je čitavo područje oko Gospića bilo u partizanskim rukama, ili su možda očekivali neku veću partizansku ofenzivu ili nešto slično. Odore osoba koje su me pokupile bile su ratne i svi su bili naoružani do zuba. U svakom slučaju odveli su me iz toga područja vrlo brzo. Mislim da nam je trebalo jedan ili dva dana da dođemo u Karlovac. U početku sam morao hodati s pješačtvom, a nakon toga stavili su me u nadkriveni kamion, koji je možda bio američki ili je barem bio sličan kamionima koje su imali Amerikanci. U Karlovcu su me stavili u neku vrstu državne zgrade.
Tamo je bilo množtvo različitih vojnika. Neki častnici su došli da me vide, govorili su engleski, iako se nebi moglo reći da su baš dobro znali govoriti engleski jezik.
Govorili su mi ono što je bilo očigledno, kao: “Vi ste ratni zarobljenik”.
Tamo sam dobio barem nekakvu pravu hranu i mogao sam se oprati.
Nije to bilo kupanje, ali imali su umivaonik s tekućom vodom, što je tada za ono područje bilo dosta otmjeno. Jedino što sam tih nekoliko dana jeo bio je kruh i hladna juha, što su isto jeli i vojnici koji su me zarobili, ali ni toga nije bilo previše. Tamo sam bio nekoliko dana, a onda su me odpremili u Zagreb.”
Iako su ovi saveznički zrakoplovci svojim podpuno bezobzirnim i nemilosrdnim razaranjem skoro svih hrvatskih gradova hrvatskome narodu nanieli ogromne materijalne štete i goleme ljudske žrtve, hrvatske su ih vlasti, kako se može jasno vidjeti u ovoj McAdamsovoj monografiji, tretirale bolje nego svoje vlastite vojnike. Ali za vrieme jugoboljševičke strahovladavine (1945. - 1990), o tim humanim postupcima i o savezničkim zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom nije se smjelo ni progovoriti.
I ne samo to, mnoge zločine koje su nad hrvatskim narodom počinili Saveznici, jugoboljševici su kroz tih 45 godina svoje vladavine prikazivali kao fašističke i nacističke.
Jedan od tih primjera opisala je hrvatska znanstvenica Marica Karakaš-Obradov u knjizi “Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu”. “Na 5. prosinca 1943., od anglo-američkog bombardiranja 65 mještana Kaštel Sućurca zajedno sa župnikom poginulo je za vrieme misnoga slavlja u crkvi, koja je tom prilikom podpuno razrušena. Komunističke vlasti su nakon rata na obnovljenu crkvu stavile ploču na kojoj je pisalo da su to bile “žrtve fašističkog terora. Ta ploča je 1991. uklonjena i na njezino mjesto postavljena je druga s istinitim podatcima.”
Vjerojatno su se i ove žrtve našle na popisu “ustaških žrtava” u Jasenovcu.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
