Zvonimir R. Došen: Hrvatsko Antunovo - Dan Hrvatskih Oružanih Snaga
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Lipanj 2026 13:01
Trinaesti lipnja svake godine Hrvati diljem svijeta slave blagdan Svetoga Ante Padovanskog. Sveti Ante rođen je 1195. u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins deBulhoes.
Stupivši u red sv. Franje Asiškog, dobio je ime Antonio, a zato što je umro u Padovi u Italiji gdje počivaju njegovi posmrtni ostatci dobio je naslov Padovanski. U njegovom rodnom Portugalu štovan je kao Sv. Ante Lisabonski ili (Santo Antonio de Lisboa). Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, nujer su bili pravi kršćaniviše sucijenili kriepost nego svoje plemstvo i materijalno bogatstvo. Krijepost su smatrali pravim duševnim plemstvom, koje čovjeka više čini sličnim Bogu Stvoritelju, te su nastojali da u dušu svoga sina što revnije uciepe tu kriepost. Fernando je već u petnaestoj godini odlučio posvetiti svoj život Bogu. Malo je svetaca u katoličkoj crkvi po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor. Dugo bi uzelo i unajkraćim crtama opisati sva čudesa koje je Bog činio preko svoga sluge sv.Ante. O tim čudesima moglo bi se govoriti ne satima, nego danima i mjesecima.
Sveti Ante umro je u Arceli kod Padove 13. lipnja 1231. godine.Ovoga sveca slave mnogi kršćanski narodi, ali niti jedan, pa ni onaj u čijoj zemlji je rođen, ne štuje ga i ne slavi kao hrvatski narod, posebno u našim južnim krajevima, Dalmaciji, Hercegovini, Liki i Primorju. Stoga, mnogi hrvatski očevi i majke nadjenuše svojim sinovima ime ovoga sveca-čudotvorca.
Kao što je sveti Ante odbacio sva materijalna dobra ovoga svijeta u želji da se podpuno preda Bogu, da mu služi i da ga štuje svim svojim srcem, svom svojom dušom, tako kasnije i neki od njegovih hrvatskih imenjaka odbaciše sve užitke i udobnosti koji su im bili, kako se kaže, na dohvat ruke i posvetiše sve svoje snage, sav svoj um, sve svoje vrieme, cieli svoj život u obranu, slobode,časti, vjere i dostojanstva svoga zarobljenog naroda. Ti ljudi, ti pravi narodni prvaci ( na latinskom jeziku samo ime Ante znači onaj koji je izpred, prvak, prednjak), postadoše lučonoše u vjekovnoj borbi hrvatskog naroda da se oslobodi tuđeg jarma. Zato, kad svake godine slavimo blagdan svetog Ante, mi ujedno slavimo i dvojicu naših velikih velikih ljudi koji su svojom borbom i svojom žrtvom taj spomen, tu slavu zaslužili. Također,taj je dan 1941. proglašen danom Hrvatskih Oružanih Snaga i mi ga u emigraciji kao takvoga slavimo svake godine. Ovdje ću u najkraćim crtama imena i opisati rad i žrtvu onih najznačajnijih hrvatskih Antuna koji su sve što su imali, pa naposlijedku i svoje živote darovali svome narodu.
Prvi naš Ante koji se iztakao u toj bezkompromisnoj borbi protiv tuđinsketiranije bio je naš “Stari”, “Lička korenika” - Otac Domovine, Dr. ANTE STAEČEVIĆ, rođen je 23. svibnja 1823. u malom ličkom selu Žitnik, nedaleko od Gospića.Gotovo cieloga svoga života,tvrd kao velebitski kamen,uvijek uspravan, nepokolebljiv i nepokoran,borio se protiv madžarske, austrijske i na koncu srbijanske hegemonije, za slobodnu i podpuno nezavisnu državu Hrvatsku. Prvi, a izgleda u ono vrieme i jedini, političar, koji je točno ocienio anglo-francuske makinacije o destabilizaciji i destrukciji dvaju imperija ( turskog i austrougarskog) te obećanja o širenja male Srbije koja im je u tim njihovim planovima služila kao neka vrsta odskočne daskena hrvatske povijesne teritorije. Na temelju tih obećanja Velikosrbin Ilija Savić “Garašanin” osmislio je svoj nacrt “Načertanie” . Uvidjevši na vrieme i tu opasnost Starčević jasno i glasno poručuje naivnom pučanstvu koje je počelo vjerovati onima koji su širili ideju panslavizma -Ni u Peštu, ni u Beč, ni u Beograd! Bio je najveći protivnik bilo kakvog jugoslavenstva i zato je bio na stalnom udaru onih koji su tu anglo-francusku podlu i za hrvatski narod pogubnu ideju plasirali kao protutezu madžarizaciji i germanizaciji koju su ondašnje vlasti provodile nad hrvatskim narodom. Ante Starčević postao je najpoznatiji hrvatski tribun kroz kojega je provalila stoljetna mržnja hrvatskoga naroda protiv tuđinskog gospodstva, te je još za života u hrvatskom narodu postao poznat kao OTAC DOMOVINE.Umro je 23. veljače 1896. ne doživjevši ostvarenje svoga sna .
Drugi naš veliki Ante bio je DR. ANTE PAVELIĆ, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, Dr. ANTE PAVELIĆ, Starčevićev slijedbenik koji je uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske 10 Travnja 1941., ne samo ostvario životni san svoga mentora, nego i vjekovni san cijelokupnog hrvatskog naroda.
I ovaj naš veliki Ante odbacio je sve blagodati ovoga svieta, živio je život revolucionara, prognanika i na koncu doživio smrt mučenika. Ali je za svoga života znao zakletom dušmaninu svoga naroda dati na znanje da Hrvat, kad i ako bude potrebe, zna svakome vratiti milo za drago. O, da, bilo je i drugih naših političara koji su nacionalno disali i pisali, poput Ante Radića, brata mu Stjepana i drugih, ali oni većinom bijahu mirovnjaci koji su mislili da se verbalnim prepucavanjima s bijesnim vukovima može praviti političke sporazume. Nu Ante Pavelić je bio drugoga kova, on je vjerovao da se samo ljutom travom može liječiti ljute rane. Kada je vođa HSS-e StjepanRadić smrtno ranjen u jazbini bijesnih vukova u Beogradu njegovi preživjeli slijedbenici nisu imali hrabrosti da ga osvete.
Osvetio ga je Ante Pavelić, koji se,iako nije pripadao Radićevoj HSS-i, onoga časa zakleo da će osvetiti ovaj barbarski zločin. Tu Njegovu zakletvu možda je to najbolje opisao srbijanski politički prvak, dr. Milan Stojadinović u jednom svom zapisu “ Kad su odjeknuli pucnji Puniše Račića, kad su pali Stjepan i Pavle Radić, Basariček, Pernar i neki drugi, nastala je strka, galama i bežanje, samo je jedan od hrvatskih zastupnika naoko mirno stajao uz jedan stub u Skupštini i kroz stisnute zube rekao - Platit ćete vi za ovo” I platili su 9. listopada 1934. u Marseillesu.
Imali smo mi vrstnih pisaca, pjesnika i drugih umjetnika s imenom Ante, kao što su napr. bili Antun Gustav Matoš, autor hrvatske himne Antun Mihanović i drugi, koje moramo i trebamo slaviti kao svoje narodne umjetnike. Ali narod koji je zbog nevjere domaćih izdajnika vijekovima patio pod tuđinskim jarmom, a što mu evo njegovi izdajnici i dan danas spremaju, sav žar svoje ljubavi i poštovanja gaji prema onim riedkim ljudima koji su sve od sebe dali i hrabro i nesebično se borili za njegovu slobodu. Takvi se riedki ljudi rađaju u narodu samo onda kada se on nađe u bezizlaznoj situaciji,kada mu dođe do grla.
Jedan od ovih je sigurno bio Ante Pavelć koji je poslie 839 godina raznih udruživanja, saveza i ovisnostio tuđimcarevinama10. travnja 1941. utemeljio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Evo što je o tome danu 1944. napisao ministar postrojnik dr. Lovro Sušić.
- Bilo je to na Uskrs 1941.
Neobično skladno, glasno i svetčano razliegala se zvonjava sa zvonika župne crkve u Ogulinu. Ali ne samo zvona. I ljudi, bez razlike, staro i mlado vidno i glasno odaju neobično veselje, upravo pobjedničko razpoloženje. Vesela pjesma zanosno se ori, a hrvatske zastave - danas liepše nego ikada - ponosno vihore. Proljetno sunce na nebu, ali i u dušama i očima naroda.
Sve to, i zvona i ljudi i zastave i sunce slieva se u jedan zanos - danas već stvarnost: Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska!!!
Ma da je već prošlo podne, narod se ne razilazi. Kao da nešto očekuje. Odjednom se nešto uzkomešalo. Došao glas da je Poglavnik na putu kroz Gorski Kotar prema Zagrebu. Vrbovsko ga dočekuje. “Ej, da smo barem na Lujzinskoj cesti kuda će Poglavnik sigurno putovati, jer je i kraća i udobnija i prolazi čistim hrvatskim krajem! Bili bismo sretni, jerbi ga već danas vidjeli. Ovako nam ne preostaje drugo nego Ga u mislima na putu pratiti. Narod se skupio pred poštom. Pozvaše me nabrzoglas. Sam Poglavnik osobno se javlja iz Vrbovskog i navješćuje svoj dolazak u Ogulin. Zanosnim oduševljenjem i ponosm narod prima veselu viest.
U urečeno vrieme već je sve na okupu. Sva okolna sela i sav Ogulinuzbuđeno čekaju čas da pozdrave junaka što je u narodnoj viziji podigao iz zaboravi sjajnu Zvonimirovu krunu.
Očekujemo dolazak samovoza u samo središte sakupljenog naroda. Međutim, umjesto povorke samovoza, junačkim korakom i ponosno u divnome skladu stupaju ustaše razvijeni u redovima po cieloj širini ceste. Nema vodića. Držimo da je to predstraža radi osiguranja. Kliče se ustašama, ali sve su naše oči uprte preko ustaša , jer očekuju Poglavnika.
U tom času začujem iz sredine prvoga reda ustaša svoje ime. Prepoznah poznati mi glas i uzbuđen zastanem. Iz sredine reda izstupa i zagrli me Poglavnik. Tek tada smo Ga uočili. Zbunjenje, provala oduševljenja, zanos!
Evo, ovako je jednostavno, ne razlikujući se skoro po nikakvom vanjskom znaku od ostalih svojih ustaša, stupajući s njima u redu nastupio onaj koji je već godinama prije u duši hrvatskog naroda izabran a na 10. travnja i vidno proklamiran suverenim vladarom, zadobivši to svojstvo i vlast nadljudskim radom i borbom pod cienu vlastitog života. Ova jednostavnost, bez svakog vanjskog sjaja, dapače i bez vidljive oznake, iako u suprotnosti sa spomenutom vizijom, djelovala je neodoljivo snažno.
Baš u toj jednostavnosti Njegova nastupa osjetili smo golemu veličinu duše i uočili sposobnost kojom je bio kadar prezreti sve udobnosti života i poći trnovitim putem samoodricanja, patnje i žrtve u borbu za postignuće najviših narodnih ciljeva: NARODNE SLOBODE I DRŽAVNE SAMOSTALNOSTI.
Imao sam sreću već u školskim klupama u srednjoj školi i na sveučilištu upoznati Poglavnika.
Iviek je bio takav: jednostavan, naravan, nenamješten.
Ne prezirući nuždnu konvencionalnost, ali i nežrtvujući joj za volju ništa od svoga životnoga naziranja, a napose od svoga političkog stava, koji je od najranije dobi uviek neodstupno i bezkompromisno zastupao, ostaje jednak do danas.
Ne tražeći mnogo rieči bio je uviek stvaran , sažet i načelan, uviek gospodar svojih živaca i osjećaja.
Među drugovima i prijateljima razlio bi svu toplinu duše. Prema političkim protivnicima - jer drugih nije ni imao - nastupao je odlučno, uviek zadržavajući mirnoću i vitežki stav prema uvjerenima, a šeprtlje je znao duhovitom satirom ubiti u pojam.
Oni su ga se bojali, a prvi su ga poštivali. Osobnog neprijatelja među školskim drugovima uobće nije imao. Bio je sa svakim dobar. Jedino nije trpio “hohštaplere” što vanjštinom prikrivaju siromaštvo i nastranost duše. Već u školskim klupama izsticao se svojim sposobnostima, a napose ozbiljnim gledanjem na život, te razsuđivanjem i ocjenom političkih zbivanja iznad svih svojih drugova, zacrtavajući već tada jasnu stazu vođe.
Sviestan svoje osobne vriednosti, sviestan svoje životne zadaće i cilja, nije mnogo polagao na vanjske oblike, dajući prednost sadržini. Takav je i danas - jednostavan i velik, jer mu je duša Velika!”
Evo što je o djelu Ante Pavelića u svome govoru 11. srpnja 1980. u Hamiltonu, Kanada, među ostalim, rekao bivši visoki dužnostnik Hrvatske Seljačke Stranke dr. Mladen Giunio Zorkin, koji se 1970ih s brojem članova odciepio od Krnjevićeve projugoslavenske HSS-e i priključio Hrvatskom Narodnom Vijeću: ”… I dopustite mi da kažem jedan poviestni fakat. U Drugom svietskom ratu, pod okupacijom fašizma i nacizma, niti jedna država u Europi, mislim ni jedan narod Europe okupiran po ovima, nije u to vrieme imao svoju državu. Nu, to je jedino imao hrvatski narod zaslugom Ustaškog Pokreta izvana. Bez obzira kako tko gledao na to razdoblje, mi smo imali svoj hrvatski brod. Imali smo svoga kapetana. Mi smo Hrvati imali svoju državu, svoju vojsku, svoju pušku, svoj novac, svoju diplomaciju. I to je činjenica.
I da nije bilo te hrvatske države onda, dozvolite mi da kažem, da danas 85 posto mlađih ne bi znali da su Hrvati. Bili bi se izgubili u jugoslavenstvu!”
Onima koji olako zaboravljaju da je hrvatski narod neuništiv još uviek nije jasno da smo mi narod koji je kroz svoju dugu poviest za svoj obstanak vodio krvave bitke protiv raznih okupatora i uviek ih na koncu pobjedio. Potukli smo i iz Europe iztjerali Avare. Potukli smo ohole Franke. Mi Hrvati, sami bez ičije pomoći, na Grobničkom polju smo 1242. porazili Mongole. Silno Otomansko carstvo, koje je munjevitom brzinom porazilo Grke, Bugare, Srbe, Mađare i mnoge druge narode, nije kroz 400 godina nasrtanja uspjelo poraziti Hrvate. I, na koncu, u ovom zadnjem ratu 1991.-1995., sami bez ičije pomoći, hrvatski su vojnici u spektakularnoj završnoj operaciji porazili mnogostuko jačega agresora i stavili vječni pečat na njegov san o Velikoj Srbiji. Zato, svakome treba biti jasno da je Hrvat vojnik s oružjem u ruci nenadmašivi ratnik. Takav je uviek bio, takav jest i takav će uviek biti!
Svim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svieta - Sretan blagdan sv. Ante i Dan Hrvatskih Oružanih Snaga
Za Dom Spremni !
Zvonimir R. Došen
