Tuđmanova Hrvatska u rukama detuđmanizatora

Pin It

 

Danas, na funkciji predsjednika Vlade RH nije ni Sanader ni Milanović, ali na funkciji ministrice kulture Hrvata je gospođa Nina Obuljen. Gospođa Obuljen nije postavljala ćirilicu po Vukovaru, ali je zato pljuje po generalima hrvatske vojske. Tako, za knjige generala Praljka kaže da je to šund i da ih treba oporezovati. Ona je bila u timu koji je obilato financirao Soroseve antihrvatske udruge svih boja.

Stvaranje samostalne Republike Hrvatske

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, uz protivljenje svih međunarodnih močnika, uspio je probuditi nacionalnu svijest u hrvatskog naroda i usmjeriti  narod u obranu svoje domovine Hrvatske, od stoljetnog neprijatelja, velikosrpskog agresora. Uz ogromne žrtve hrvatskih branitelja i mnoštvo civila, tokom obrambenog Domovinskog rata stvorena je samostalna Republika Hrvatska.

Nažalost, cjelokupna lijeva jugokomunistička oligarhija, na čelu sa bivšim jugokomunistima, okupljeni oko SDP-a, bili su protiv rušenja Jugoslavije i protiv osamostaljenja Hrvatske. To su bili tada i do danas ostali na toj antihrvatskoj jugokomunističkoj strani.

Posebna  tragedija Hrvatske i hrvatskog naroda što su na strani srbočetničkog agresora bili svi međunarodni močnici, međunarodne sile, bivši kolonizatori. Srbočetnička agresija i pokolji po Hrvatskoj, pljačka  Hrvatske, nije dirnuo bivše i „bivše“ kolonizatore jer su oni svoja bogatstva stvorili na sili, pokolju i pljački diljem kugle zemaljske,  na čelu s Velikom Britanijom. Britanci su dali veliki doprinos  i u stvaranju druge, Titove Jugoslavije. Tu su pridonijeli rezultatima Bleiburga  i križnih putova izručenjem Titovim koljačima mnoštvo hrvatskih izbjeglica.

Suprotno hrvatskim nacionalnim interesima, Veliki, simpatizeri agresora na Hrvatsku, osnovali su Međunarodni sud u Haagu kako bi ukrotili one koji se suprotstavljaju klanju i pljački, tradiciji kolonizatora.

Velikosrpsko-jugokomunistička stoljetna indoktrinacija

Glavni je cilj velikosrpsko-jugokomunističke indoktrinacije da obezvrijedi i izbriše iz svijesti Hrvata hrvatski nacionalni identitet. Posebno je bila usmjerena na hrvatski jezik i pismo čiji tragovi su posebno zabilježeni 1967. godine progonom potpisnika Deklaracije o hrvatskom jeziku i pismu.

Stoljetna indoktrinacija hrvatskog naroda toliko je bila „uspješna“ da danas Hrvati ne prepoznaju svoje stoljetne  progonitelje. Hrvati ne znaju što znači kolonija i kolonijalni režim. Takav kolonijalni režim, pod srpskom čizmom, žandarskim kundakom i četničkom kamom, dokazivali su nam  kao život u zajedništvu „bratstva i jedinstva hrvatskog i srpskog naroda“ – katolika i pravoslavaca.

A temelje  bratstva i jedinstva katolika i pravoslavaca, još 1844. godine udario je velikosrpski ideolog Ilija Garašanin u svom  „Načrtaniju“ , programu stvaranja velike Srbije. Dalje su tu politiku „bratstva i jedinstva“ nastavili Vuk Stefanović Karađić, Nikola Stojanović, Jovan Cvijić, Stevan Moljević, Draža Mihailović, te direktno ili posredno preko srpskih intelektualaca SANU-a i SPC.

U „demokratskoj“ Jugoslaviji, tu politiku „bratstva i jedinstva naših naroda“ nastavio je  Tito 1. ožujka 1945. godine sa srpskim generalima Kočom Popovićem, Pekom Dapčevićem, Kostom Nađom, Aleksandrom Rankovićem i Jeftom Šašićem.

Kako mnogi Hrvati nisu shvatili što je „bratstvo i jedinstvo“ naših naroda, pa je Slobodan Milošević , uz obilatu stručno-intelektualnu pomoć SANU-a i SPC, uz pomoć svjetskih močnika, na čelu sa američkim ministrom Warren Zimmermanom, britanskom lordovima i ostaliim predstavnicima raznih kolonizatora, krenuo u vojnu indoktrinaciju neposlušnih Hrvata.

Za uloženi trud, Miloševićevi nosioci kame i kundaka, koji su junaštvo pokazali na Ovčari i Srebrenici, nagrađeni su od Vijeća sigurnosti UN sa 49 posto teritorija BH.

Rezultat stoljetne indoktrinacije ostavio je duboki trag u svijesti hrvatskog naroda. Tako, danas možemo tvrditi da je oko 70 posto Hrvata povijesno-politički nepismeno. To se posebno vidi kod parlamentarnih izbora kad ne možemo osigurati minimalnih 51 posto saborskih zastupnika prohrvatske nacionalne  ideologije, kako bi mogli provoditi prohrvatsku nacionalnu politiku, onakvu kakvu provode svi ostali narodi u demokratskoj Europi u svojim državama u nacionalnom interesu svoje države.

Tuđmanova Hrvatska ili komunistička jugoslavija (Velika Srbija)

Danas vidimo da mnogi Hrvati još ne mogu razlikovati vrijednost samostalne Tuđmanove Hrvatske u odnosu na status hrvatskog naroda i Republike  Hrvatske u Prvoj Jugoslaviji - Kraljevini SHS, i drugoj Titovoj Jugoslaviji – velikosrpskoj kolonijalnoj Jugoslaviji. Tragovi bratstva i jedinstva naših naroda neizbrisivi su na Bleiburgu i križnim putevima. Koliko god neki prikrivali i zaobilazili razna stratišta ipak je nemoguće bilo prikriti sve do sada otkrivenih 1.700 masovnih stratišta i grobišta. Nešto što čini svjetski raritet u izvedenim  zločinima je Huda Jama, sa 3.000 živo zazidanih žrtava Hrvata, koja će kao takva ući u anale svjetskih zločina.

Tugovat za protekle dvije Jugoslavije ne mogu prestat oni koji su u njoj vladali, činili zločine, a istovremeno  koristili neograničene privilegije ili njihovi potomci ideološki slijednici, a danas spadaju u grupu detuđmanizatora. Nažalost, u ovoj grupaciji imamo ne mali broj Hrvata koji, zbog posljedica indoktrinacije, ne znaju prepoznati dobro od zla, samostalnu državu Hrvatsku od kolonijalnog režima velikosrpske Jugoslavije, gdje je potpuno zatrt hrvatski nacionalni identitet.

Danas je jednostavno pitanje jesmo li smo na strani Tuđmanove samostalne Hrvatske ili podržavamo antihrvatsku politiku jugoslavenstva, što je u biti velikosrpska politika – Velike Srbije. Sve ostalo su prateće pojave, a rezultat su stogodišnje velikosrpsko-jugokomunističke indoktrinacije hrvatskog narpoda.

Danas možemo sa sigurnošću tvrditi da su Hrvati  jedini narod u demokratskoj Europi koji je povijesno-politički nepismen. Naime, analizirajući cjelokupnu stogodišnju politiku na ovim prostorima, a uspoređujući je sa strukturama vlasti koja je pretežno jugokomunistička, potvrđuje se da imamo oko 70 posto povijesno-politički nepismenih Hrvata.

Dakle, za sve neodlučne, a osječaju se domoljubi, kod glasovanja i ostalih odluka od nacionalnog interesa za Hrvatsku,  trebaju se sjetiti srbočetničke agresije, paleži i uništavanja svega što nije srpsko s jedne strane i s druge strane Domovinskog rata i žrtava u osamostaljenju Republike Hrvatske. Sve ostalo je usmjereno vračanju jugoslavenskom zajedništvu (čitaj: Velikoj Srbiji i nastavku pljačke Hrvatske i obespravljenosti hrvatskog naroda).

Da Hrvati ne prepoznaju svoje stogoidišnje  progonitelje i pljačkaše to se vidi na parlamentarnim izborima kad se ne može ostvariti minimalnih 51 posto nacionalno osvještenih  saborskih zastupnika putem koji bi se provodila prohrvatska politika.

Naime, nakon svih trauma iza koji nam je ostala upropaštena Hrvatska, ostali su i neizbrisivi tragovi tog režima u 1.700 masovnih grobišta i stratišta, ostala nam je Huda jama sa 3.000 živo zazidanih Hrvata, što jasno  govori o povijesti hrvatskog naroda, o golgoti kroz koju su Hrvati prolazili. To je povijest o kojoj nismo smjeli govoriti, ni pisati,  ali zato, povijest su nam pisali vlastodršci, recidivi velikosrpsko-jugokomunističkog režima koji su gubitkom Jugoslavije izgubili apsolutnu vlast i svemoguće privilegije.

Iza smrti dr. Franje tuđmana nastupa detuđmanizacija samostalne Hrvatske

Svaki rat, pa i ovaj izazvan srbočetničkog agresijom, imao je cilj oništiti neprijatelja, a to je sve ono što Hrvatska ima, što čini hrvatski nacionalni identitet, te što je stvoreno u Domovinskom oslobodilačkom ratu. Kako rat tako i poraće, vrijeme je pustošenja i pljačke od strane svih vrsta lešinara. Lešinari nemaju boju oni vide samo svoj cilj, a to je pljačka. Dakle, što srbočetnik nije uništio granatama i paleži, to su lešinari dovršili.

Upropaštena Hrvatska bila je plodno tlo i za jugokomunističke ideologe, za njihovu propagandu koju su uspješno provodili i tada i danas. Sve što je upropašteno pripisivali su Tuđmanovoj politici pretvorbe i privatizacije.

Detuđmanizatori,  nacionalni veleizdajnici

Kako je velikosrpsko-jugokomunistički režim počinio ogromne zločine, proizveo velike ljudske žrtve, genocid i kulturocid u Republici Hrvatskoj, bilo je potrebno sve to identificirati, utvrditi uzročnike i suučesnike takve politike.

Istovremeno, Hrvatska je i danas u dubokoj političkoj, moralnoj i svekolikoj krizi. Na vlasti su uglavnom političari koji se ne rukovode hrvatskim nacionalnim interesima. Iako je Hrvatska samostalna, na djelu je izdaja hrvatskih nacionalnih interesa.

U tom pravcu, osnovano je Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES), koje ima etički karakter. Sudište sačinjavaju istaknuti ugledni pojedinci,  moralne osobe,  ličnosti iz javnog života, koje imaju pravo moralno suditi članovima državnog vrha, koji su izvršili moralnu nacionalnu veleizdaju.

U proteklom razdoblju HNES etički je osudilo za veleizdaju  slijedeće pojedince:

1. Stipu Mesića,

2. Ivu Josipovića,

3. Vesnu Pusić,

4. Milorada Pupovca,

5. Vesnu Teršelić,

6. Budimira Budu Lončara,

7. Zorana Milanovića,

8. Carla Bildta,

9. Josipa Broz Tita.

Svakog  pojedinca taksativno su navedene činjenice zbog kojih se etičkih osuđuje za veleizdaju i povredu hrvatskih nacionalnih interesa.

HNES i dalje radi na prikupljanju podataka i sistematizaciji evidencije.

Je li udba naša sudba i vidi li se kraj

Najveći uspjeh UDB-e i KOS-a kad uđe u neki politički hrvatski centar, u kakvu katoličku obitelj ili  među svećenike Katoličke crkve. Za takvu rabotu nisu se birala sredstva od svih oblika ucjena, do ucjena na samoj obitelji.

Tako i Ivo Sanader, koji potjeće iz katoličke vjerničke obitelji, dogurao je do samog centra Tuđmanovog HDZ-a, postao njen predsjednik i predsjednik Vlade RH. Istovremeno,    aktivno se uključio u određene veleizdajničke programe.  (Nediljko Mihanović, „Tuđmanova baština“, str. 601).

Između ostalog, Sanader se osobno  angažirao u progonu generala Branimira Glavaša.

Sanader je blisku suradnju sklopio s velikosrpskim ideologom Miloradom Pupovcem. Pupovca je postavio za predsjednika Saborskog  za Odbora za međuparlamentarnu suradnju i Odbora za vanjsku politiku, a Vesnu Pusić, koja kaže da je Hrvatska izvršila agresiju na BH, postavio na funkciju Predsjednice nacionalnog odbora suradnje sa EU, a bila je i potpredsjednica Sabora.

Danas na čelu Sanaderovog HDZ-a je Andrej Plenković. Svatko sam određuje svoj politički pravac, a pritom koristeći određene okolnosti koje mu otvaraju politički put aktivnosti. Gospodin Plenković je sam opisao svoj politički pravac i odredio političku boju, o čemu ne govori gospodin Nedjeljko Mihanović već  činjenice.

Ako se sjetimo da je Zoran Milanović, u svoju Vladu ugurao 47 posto velikosrpskih ideologa, dok u Hrvatskoj imamo 4,5 posto Srba. Ako je Milanovićev ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, nasilno, suprotno članku 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, postavljao ćirilične ploće po ranjenom  Vukovaru, a one Hrvate koji su se suprotstavljali toj velikosrpsko-jugokomunističkoj politici, progonili su njegovi „abolirani“ policajci u hrvatskim odorama. Tako je branitelj Pajičić glavom nabijen na zid zgrade sa smrtnim posljedicama.

Ovoj činjenici nije potrebno dodatno obrazloženje da bi se ocjenila Milanovićeva politička obojenost i odnos prema žrtvama Vukovara, i poštivanje silovanih vukovarki.

Kome su potrebni toliki Srbi u hrvatskoj vladi osim veleizdajnicima.

Uz to, Milanović je izabrao najekstremnijeg  velikosrbina Željka Jovanovića i postavio ga za ministra obrazovanja Hrvata.

Danas, na funkciji predsjednika Vlade RH nije ni Sanader ni Milanović, ali na funkciji ministrice kulture Hrvata je gospođa Nina Obuljen.

Gospođa Obuljen nije postavljala ćirilicu po Vukovaru, ali je zato pljuje po generalima hrvatske vojske. Tako, za knjige generala Praljka kaže da je to šund i da ih treba oporezovati. Ona je bila u timu koji je obilato financirao Soroseve antihrvatske udruge svih boja.

Preko proračuna HAVC-a financiran je „dokumentarani“ film u kojem su  zločini četnika u Dvoru prikazani kao zločini hrvatskih branitelja. I ništa nijue poduzela na raščiščavanju stanja u HAVC-u, nego je imenovala za ravnatelja osobu koja se gotovo ni malo ne razlikuje od bivšeg ravnatelja i koja javno izjavi da je bolje da su hrvatske arhive (filmske) u Beogradu jer da se tamo bolje čuvaju !

Ministrica Obuljen osobno je financijska sredstva kazališta u Osijeku prebacija kazalištu u Rijeci – Frljiću itd.

Gledano na odnos vrijednosti i doprinosa u stvaranju samostalne Hrvatske i zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa, možemo s pravom reći da gospođa Obuljen nije vrijedna da generalu Praljku čisti cipele. Gospođa Obuljen slika je jedne jugokomunističke politike koje se hrvatski narod nikako da oslobodi. Sve je to dokaz dubokih korijena jednog rušilačkog režima.

Buđenje nacionalnog identiteta

Jedan od identiteta nacije je zastava i grb. Sistematski su radili i na tom planu da nas zgaze. Danas vidimo da  se u cijelom Zagrebu, prigodom državnih praznika, na prste dvije ruke mogu nabrojiti hrvatske zastave simboli hrvatskog identiteta. I to je jedan od vidljivih rezultata stogodišnje indoktrinacije hrvatskog naroda.

Međutim, nakon pet mandata na funkciji predsjednika grada Zagreba, gospodin Milan Bandić probudio se i dao nalog da se grad Zagreb okiti hrvatskim zastavama. Očito,da se i on, pred lokalne izbore, probudio i sjetio hrvatskih zastava kao simbola domoljublja u Hrvatskoj.

Dobronamjerni bi rekli: „bolje ikad nego nikad“.

Tom inicijativom, sa hrvatskim zastavama, gradonačelnik Bandić vjerojatno je pozvao sve građane – domoljube da izvjese zastave na svoje prozore i balkone.

To je sigurno za pozdraviti, posebno ako predsjednik HDZ-a, hrvatske stožerne nacionalne stranke, nije pozvao, barem svoje članstvo da to učine.

Zato, preporuka hrvatskom narodu da svoju nacionalnu svijest probude i da to iskažu hrvatskim trobojnicama, koje za vrijeme velikosrpskog-jugokomunističkog režima nismo smjeli. Za izvješenu hrvatsku trobojnicu bilo je rezervirano mjesto u Lepoglavi ili Staroj Gradiški.

Za gospodina Andriju Plenkovića možemo sa sigurnošću tvrditi da je intelektualac visoko obrazovan sa  širokim znanjem i poznavanjem svjetskih utjecajnih političara, da je tehnički domoljub. Kada bi kao takav,  prihvatio barem 20 posto Tuđmanovog nacionalnog domoljublja, to bi bila garancija napretka Hrvatske, a Plenkoviću garancija da bi i povijest to zapisala kao njegov nacionalni uspjeh.

 

Ivan Runje