Dan sjećanja ili dan sramote!

Pin It

Image result for Å¡kabrnja rat

Trebalo se malo ohladiti i skupiti snagu za napisati nešto o pijetetu, kojega političari tako uoporno i gotovo psihopatski stavljaju u službu političke prijetvornosti. Danu sjećanja na žrtve gdje se istovremeno radi o silini iskrenih emocija,a ujedno i obilju pomno sračunatih manipulacija.

Dan u kojem se, kako god, jedni trebaju okrenuti oko sebe i duboko preispitati, onda u skladu s tim po čistoj savjesti svjedočiti istinu, dok je drugima vjerujem dovoljno samo se pogledati u zrcalu.  

Očito je mnogima od nas sve teže sudjelovati u davanju pijatetu prema svojim suborcima kao i nevinim žrtvama Domovinskog rata. Bilo kao pojedinci, udruge ili političke stranke. Kako god osobno mi je svake godine sve teže obilježavati taj dan. Zašto? Stoga što mi je taj dan istovremeno Dan sjećanja ali i dan najveće sramote. Mnogima od nas je to i dan prkosa ili dišpeta jer kao što reče moj suborac, što bi bilo da se mi predamo i odustanemo, a ta je klika veća i sada toliko licemjerna, prepotentna i tragično bahata.  Ovako smo im kao kamenčić u cipeli i ako ništa drugo bar ih žuljamo. Smetano ih, činimo nervoznim te im pravimo osjećaj nesigurnosti i nelagode. Za neke od nas bih rekao čak i dovoljno dobar razlog.  

Kako god, činjenica da se na taj dan svaki istinoljubiv čovjek mora dobro preispitati, psihološki pripremiti pa čak i velikim dijelom isključiti iz ove otužne stvarnosti jer u suprotnom njegov čin poprima sasvim suprotan učinak. Stid, mučninu, poniženje, a nerijetko vjerujem i osjećaj grupnog silovanja (intelektualnog i duhovnog). Onečišćenjna kolektivne svijesti ali i vlastite savjesti.  

Samo zato jer sve što u osnovi proizlazi iz najčišće i najiskrenije ljudske namjere često se na žalost na kraju pretvari u vrhunsku i najgoru moguću zlouporabu ljudskih osjećaja. Vrhunsko izrežiranu manipulaciju. Oni koji recimo na taj dan kreću iz cijele Hrvatske, bilo u Vukovar ili Škabrnju, dolaze od tamo čista srca i otvorena uma. Na žalost najčešće odlaze s velikom gorčinom u želudcu, potpuno iskorišteni i posramljeni s okusom teške mučnine.

Nasuprot tome oni koji tamo po svakoj zdravoj logici ne bi smjeli ni biti, bilo zbog straha od naroda ili po vlastitoj ne/savjesti, umjesto da, ako već dođu, pristupe skrušeno i samozatajno oni se još i dodatno bahate. Dapače, sami sebi određuju i rade protokole, prilagođavaju tijek cijelog događanja, oduzimajući narodu svaku pa i najmanju dozu pijeteta te svetosti samog čina zbog kojega su i došli.  

Uzmimo za primjer Vukovar gdje se usprkos činjenice da skup svake godine postaje sve veći i mnogoljudniji, mnogi, i to niti malo slućajno, ipak idu s nastojanjem za ukidanjem Vukovarske kolone. Ili recimo obilježavanje Dana sjećanja u Škabrnji na kojom sam osobno nazočio i zbog čega ovo pišem. Istaknuti da se ove godine tamo znakovito i također niti malo slućajno promjenio protokol. Iako kao u Vukovaru nije bilo etnohijene Pupovca, bili su na žalost oni koji nisu trebali, niti smjeli biti ili bi u svakom slućaju bilo puno bolje da tamo nisu ni bili. 

Ono što se dakle osobno pitam, kao dragovoljac-branitelj DR-a, MORA li pošten čovjek zaista uzeti šaku apaurina i tableta za smirenje da bi psihički uopće izdržao cijeli taj događaj. Mora li se potpuno isključiti da bi bio spasoban nazočiti onome što se tamo sve vidi i čuje,a čemu nije mjesto, niti bi na tim mjestima trebalo biti. Što se to promjenilo u Škabrnji ove godine? Postavila se bina. Ono što je recimo bilo lijepo i pohvalno je da su na njoj nastupila naša djeca,i zapjevavši himnu otvorila sami događaj. Međutim, ono preružno, sramotno i nadasve manipulativno je opetovano i uporno političko silovanje svih nazočnih. Tolika količina empatije, neshvaćanja, gotovo neprekidne manipulativne zlouporabe svega i svačega te oduzimanje narodu i toga najmanjeg djelića svetosti u iskazivanju dužnog pijeteta je doslovno stravična. I što je najgore, sve to kao produkt bivšeg komunističkog nasljeđa. Politike krvavih ruku, spaljene zemlje te izdane i do kosti opljačkane hrvatske države. 

Da sve bude gore i još nepodnošljivije ti isti udbo-kriminalci, profiteri i zločinci se po svaku cijenu moraju ugurati u prve redove,a zatim i svi pošteni ljudi još morali odslušati pozdrave upućene upravo i posebno njima. Od zla na gore sve uvijek na čelu kolone i pod okriljem Svetog misnog slavlja što znači u rezerviranim crkvenim klupama,a sve na uštrb invalida, žena, djece te starih i nemočnih. Osim te, sve teže i doslovno nepodnošljive nepravde, strši i činjenica da se 91. nisu tako gurali u prve redove. Dapače, mnogi od njih su bili dezerteri te ratni i poratni profiteri. Danas bi mi, kao NJIHOVA, a ne samo četnička žrtva, trebali ponovno mirno gledati i valjda glumiti telad koja slavi svoje mesare jer netko je valjda negdje zamislio kako se mora trpjeti i otrpjeti ta gotovo stravična doza njihovog gotovo nevjerojatnog bahaćenja. Pitam se samo zašto i do kada to trpjeti?  

Jedan od tih politilčkih uglavnom protokolarnih jebivjetara je odgovorio kako je to samo takav protokol. Ne to nije protokol! To je raspad i iskvarenost jednog potpuno trulog sustava. Dakako, pitanje njihovog osobnog srama ali na žalost i naše vlastite sramote. Tako recimo i voditeljica u tom istom žalosno-svečanom ozračju, čita neku pjesmicu (poeziju). Pri tome pozdravlja Milijana Brkića, Mariju Pejčinović Burić, Nadu Murganić, Jandrokovića i svu ostalu politikantsku žgadiju. Pa ako se već postavila bina zamislivši je kao dio protokola, onda se svakom normalnom i dobronamjernom čovjeku nemoguće ne zapitati zašto se nisu obratile i žrtve. Zašto recimo nisu govorili preživjeli dragovoljci-branitelji. Prije svega zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić koji neodgovorne već godinama proziva na odgovornost upozoravajući javnost kako se za Škabrnju ne sudi apsolutno nikome. Možda i zato jer oni govore ono što nekima nije poželjno čuti. Ono što se ne smije i ne želi čuti kao recimo o tome da Vlade RH i hrvatsko krivosuđe 27 godina rade doslovno sve kako se ništa ne bi napravilo. 

Npr. zapovjednik masakra počinjenog u Škabrnji, gdje je ubijeno 86 Hrvata, bio je Ratko Mladić,a upravo nakon toga je i dobio generalski čin. Jedna od činjenica pak da Županijsko državno odvjetništvo protiv njega ali i ostalih zločinaca, nikada nije podiglo niti jednu jedinu optužnicu. Usprkos tome što M. Miljanić doslovno viče, imenujući krivce i govoreći gdje oni danas žive. Zato po svemu i nije poželjan kako na bini, tako ni u svome vlastitom mjestu kojega je branio.  

Nasuprot tome voditeljica šalje završnu poruku s te tribine „naša osveta je oprost“. Valjda sve po onome „mir, mir, nitko nije kriv“. Ne gospodo nema oprosta i nema zaborava, a ne bi trebalo biti ni tolerancije i strpljenja prama toj udbo kriminalnoj, nelustriranoj, zločinačkoj i duboko odnarođenoj žgadiji. Tek kada to shvatimo sjećanje će dobiti svoju konaćnu svrhu, a žrtve trajan i zaslužen mir.  

Nema mirenja bez priznanja,

oprosta bez isprike i pokajanja,

odgovornosti bez vjerodostojnosti, 

državotvornosti bez morala,

demokracije u okrilju zločinačke korporacije. 

Željan Jurlin